Aktualno proširenje donjogradske pješačke zone rezultiralo je formiranjem novog malog trga na križanju Cesarčeve i Vlaške, od početka neslužbeno zvanog Trgom Europe, te uređenjem okolnih mu ulica.
Činjenica da se središnja zagrebačka pješačka zona širi svakako je pozitivna. No, specifični način na koji je došlo do projekta oblikovanja tog prostora – tako da autor projekta arhitekt Branko Silađin nudi rješenje (polu)pješačke zone s novim trgom na toj lokaciji, gdje su  gradske službe već planirale parkiralište – ukazuje da je meritum problema u gradskoj upravi koja oblikovanju, u ovome slučaju središnjeg i povijesnog dijela grada, pristupa nestručno i stihijski.

S ciljem da se ukaže na mogućnosti koje su propuštene, a koje bi se trebale uvažiti u nekim budućim intervencijama u javni prostor, ali i eventualnim korekcijama sada implementiranog rješenja, o tome najnovijem gradskom trgu i novoj (polu)pješačkoj zoni oko njega, gdje su radovi pred završetkom, govore povjesničari umjetnosti Krešimir Galović i Snješka Knežević.

Kako ocjenjujete ukupno rješenje nove donjogradske (polu)pješačke zone oko Trga Europe?

Snješka Knežević: I u Cesarčevoj i u Vlaškoj radovi se još odvijaju pa s konačnom ocjenom treba pričekati. No ovo što se vidi dovoljno je da se shvati intencija, a to je proširenje pješačke zone, što je bilo predloženo još u projektu uređenja Jelačićeva trga. Jasno je da je do sadašnjeg pothvata došlo isključivo zbog dovršenja Ban-centra, odnosno, sadržaja prema kojem je prošireno ušće Cesarčeve i Vlaške ulice nazvano Trgom Europe, isto kao što je na Gornjem gradu slično ušće dvaju dijelova Radićeve/Duge/Kipne nazvano Trgom Braće hrvatskog zmaja. Nažalost, i ovdje je demonstriran punktualni pristup kakav se uvriježio posljednjih godina: iz jednog motiva (nove zgrade) izvodi se velik zahvat na nadasve osjetljivom području dijela povijesne jezgre Zagreba. Apsurdno je da je loša i neuspjela zgrada s lošim sadržajem mogla postati poticajem zahvata, umjesto da se obuhvate Bakačeva, Cesarčeva, Vlaška, Pod zidom i Kaptol – zona koja je odavno spoznata kao konfliktna.
Njome se bavio niz natječaja, od 1908. koji je zapamćen po općehvaljenom radu Viktora Kovačića „Atrium ecclesiae – Forum populi“, pa do natječaja i niza studija 1930-ih, kad je problem je aktualiziran, sve do 2008. kad se predviđala opsežna gradnja unutar povijesne matrice Kaptola. S pravom se postavlja pitanje, zašto ništa od toga nije realizirano. Kakvi god bili, prijedlozi su pružali dovoljno oslona da se riješe barem neki problemi.
No kad je riječ o „pješačkoj zoni“, onda se na prvi pogled vidi da i ovdje nije ostvaren niz uvjeta, nužnih za funkcioniranje pješačke zone: javna garaža, prometni režim šire zone, pravci kretanja u užoj (uređenoj) zoni… Opći je dojam, da je ta zona nedovršena i zaziva dopune.


Kako komentirate način na koji je došlo do realizacije projekta?

Krešimir Galović: Već sama činjenica da se jedan povijesno značajan dio grada, i to njegova najužeg središta, uređuje bez raspisivanja natječaja, pobuđuje zabrinutost. No nažalost, čini mi se da je to postala, barem što se tiče grada Zagreba, ustaljena praksa. A rezultati su takvi kakvi jesu – sveopće urbanističko rasulo, banalizacija i provincijalizacija. I upravo kroz tu prizmu treba promatrati izgradnju i uređenje novokomponiranog tzv. Trga Europe, čiji mi se naziv čini jednako neumjesnim kao i pjesma Danke Deutschland iz 90-tih godina. No jednako tako je zabrinjavajuća činjenica, da u Hrvatskoj trenutno, čini mi se, i nema previše kvalitetnih i kompetentnih stručnjaka koji bi se mogli baviti ovom problematikom, uključujući i arhitekta Branka Silađina, a tek da ne govorim o dometima konzervatorske službe. U tom kontekstu treba se prisjetiti katastrofalnih rezultata Natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog uređenja Kaptola iz 2008., na kome su odreda jednako podbacila ugledna imena kao i ona manje poznata.
S druge strane nedopustivo je i neodgovorno, da se jednim povijesno slojevitim prostorom, kakva je Stara Vlaška ulica i njeno neposredno okružje, bave pojedinci vođeni vlastitom kreativnom vizijom. Pogotovo ne u kontekstu nečeg što zalazi u složene razvojno-revitalizacijske procese, a s čime se, barem u uređenim društvima, isključivo bave interdisciplinarni timovi stručnjaka. Nažalost, u nas aktivne suradnje između neovisnih stručnjaka, stručnjaka državnih i gradskih institucija nema ili se pak ona zbog raznih interesa već u samom začetku opstruira.

Na primjeru uređenja Stare Vlaške i Cesarčeve ulice mnogo toga je metodološki potpuno krivo postavljeno. Dakako, pozitivna je ideja „uređenja“ ovog jednog od najstarijih gradskih dijelova. No, umjesto da se prvo išlo s urbanističkim, odnosno razvojno-revitalizacijskim programom ovog područja, a tek onda popunjavanjem sadržajima, ovdje se stihijski krenulo prvo od sadržaja – izgradnje tzv. Ban centra, potom uređenja okružja i okolnih ulica, te naposljetku poziva javnosti na dodatno sagledavanje prednosti i nedostataka ostvarenog rješenja te ukazivanja na moguća poboljšanja. A upravo je ovo posljednje trebalo prethoditi čitavom procesu, a ne na kraju pozivati javnost da ispravlja tuđe pogreške.

Snješka Knežević: Javni natječaji kao institucija u posljednje su se vrijeme kompromitirali, što ipak ne znači da od njih treba odustati. Primjera je napretek, od natječaja za kampus Borongaj do nedavnoga za Umjetničku galeriju Akademije likovnih umjetnosti, oba međunarodna, koji su u svemu ispali potpuni fijasko: od programa, šlampavog i pristranog žiriranja, a o rezultatima da se ne govori. Što reći o prvonagrađenom radu za splitsku rivu ili za preuređenje platoa Pile, odnosno spomenika poginulim braniteljima ili za riječku Deltu? Što reći o javnim spomenicima podignutima unatrag dvadeset godina u Zagrebu (M. Maruliću, fra G. Martiću, S. Radiću)? Svi su realizirani temeljem natječaja. Prateći natječaje, konstatiram da je ta institucija urušena, u prvom redu iz etičkog aspekta: sustavno se nameću interesi određenih grupacija ili autora, a uglavnom se s tim ciljem izabiru i članovi žirija. Udruženje hrvatskih arhitekata ili Društvo arhitekata Zagreba, nekad najautoritativnija instanca, nažalost ne kontrolira proces od početka ili potpada diktatu, pa i teroru, pojedinačnih interesa. Rezultat je niz neuspjelih natječaja i loših realizacija. Kao i mnogošto u hrvatskom društvu, i institucija natječaja zahtijeva moralno propitivanje i obnovu.
Složila bih se s mnogima, da je upitna zona zbog niza nagomilanih problema zahtijevala ozbiljno ispitivanje, bilo natječajem, bilo viševrsnim programskim studijama, što bi možda osiguralo odgovarajuću realizaciju. Arhitekt Silađin, koji ima reference i rezultate, pristao je ipak da se sam upusti u rješenje – pod diktatom roka i efekta. Bojim se, da je time naštetio i sebi.

Što mislite o komunalnoj opremi koja je postavljena?

Snješka Knežević: Pretpostavljam da komunalna oprema još nije u potpunosti postavljena. Dobre su klupe, kakve zatičemo i drugdje (na Preradovićevu trgu, u Jurišićevoj, itd.). Začuđuje to, što su klupe na kvazitrgu orijentirane prema Ban-centru, a ne prema katedrali. Postavlja se pitanje: je li pročelje te zgradurine atraktivnije od pogleda na biskupski grad i Katedralu? U Bakačevoj, Cesarčevoj i Vlaškoj ima nekoliko tipova svjetiljki, što ponovno svjedoči da ni taj problem nije prostudiran. Neke su svjetiljke otprije, neke su nove. Visoki kandelabri, uglavnom izvedeni iz tipskih kandelabara s početka 20. stoljeća, kakvi se zatiču u Donjem gradu, nisu samo „specifičnost“ te nove zone, nego ih u raznoraznim varijantama ima posvuda, primjerice, prevladavaju na Kaptolu. Ne mora, dakako, sve biti unificirano, ali bi bilo dobro da se razabere oblikovna i uređivačka misao i intencija. Kontrast staroga i novoga može biti dobar, ali ovdje se sve svodi na kopiju i kič.


Tri vrste rasvjetnih tijela u istoj ulici

Visoki patetični kandelabar u samom središtu kvazitrga prezentiran je kao soliter, odnosno kao spomenik, što je apsurdno. Postavlja se pitanje, čemu služi? Osim što nosi reflektore koji osvjetljava „spomenik“ pristupanju u EU, nema neku drugu funkciju, nema ni simbolične važnosti, a estetska je upitna. Možda je taj smiješni kandelabar Silađinu nametnut, tko zna? Čitava pjaceta zasada je prazna i sterilna. Prostorno je ne nosi ni spomenik ni kandelabar-spomenik.

Krešimir Galović: U slijedu s ukupnim redizajnom čitavog prostora, ruku pod ruku ide i njegova kičasta komunalna oprema, od pseudoaustougarskih kandelabra do Silađinove „Kocke na zvijezdi“.

Što mislite o spomeniku pristupanju Hrvatske u EU? Što biste voljeli vidjeti na tome mjestu?

Krešimir Galović: Silađinova kiparska kreacija nije nimalo originalna. Još prije nekoliko desetljeća barem jednu istu takvu imala je gotovo svaka JNA kasarna, a koliko se sjećam bila je jedna i u naselju Omladinske radne akcije Sava kod Jakuševca, samo što je u kocku još bio zabijen i kramp – toliko o umjetničkim dosezima ove instalacije. Možda bi bilo dobro pokrenuti inicijativu da se na tom prostoru postavi jedna od skulptura Dušana Džamonje kakve su bile postavljene u javnom prostoru po raznim europskim gradovima.

Snješka Knežević: Spomenik je nadasve naivan: zvijezda na kojoj sjedi kocka. Poruka nije čak na razini dječjeg vrtića. Nije jasno, zašto se Silađin upustio u to, umjesto da je na tom mjestu predložio neki objekt koji bi demonstrirao vrijednost i identitet hrvatske umjetnosti, odnosno, sadržavao višeslojniju poruku? Pada mi napamet neki od mobilnih objekata Zvonimira Lončarića, koji uvijek zrače radošću i pozivaju na igru ili neka svjetlonosna forma, poput Bakićevih, koja upućuje na najširi horizont i optimizam… Bilo bi zanimljivo znati što bi predložili Marija Ujević ili Boris Bućan, koji se mogu nositi sa svim aspektima: simbolikom, estetikom, inovacijom, a bilo bi dobro i čuti konceptualce i postkonceptualce. Taj je zadatak doista trebalo propitati natječajem.


Kako ocjenjujete arhitekturu Ban centra?

Krešimir Galović: Stihijski pristup „uređenja“ prostora, bez razvojno-revitalizacijskog programa na kraju je polučio i s posve očekivanim rezultatom – provincijski uređenim trgom, kojim dominira provincijska arhitektura tzv. Ban centra.

Snješka Knežević: Potpunim promašajem, iz aspekta namjene, a nadasve oblikovanja. Umjesto javne i otvorene namjene, namijenjen je ekskluzivnim stanovima, a EU-uredi samo su alibi za tu naopaku namjenu. Prizemlje je potpuno zatvoreno, a navodno ekskluzivna zgrada u suternu je ugostila Billu. Još dok se gradila izazivala je pogrdne nazive: taksisti u Bakačevoj nazvali su je Kostakonkordija, kruzer, frižider zbog ružne i odbojne oplate, a atributi se množe. Zgrada je posve nekontekstualna, nije artikulirana, tako da djeluje kao neki zid, a dojam ne spašava pokušaj oblikovanja ugla na spoju Vlaške i Kurelčeve, pa ni navodno otvoreni parter s lijepo oblikovanom vrtnom partijom.

Postavlja se pitanje zašto nije izveden prvonagrađeni natječajni rad, odnosno, zašto i kako je došlo do revizije. Postoji priličan sraz između uličnog pročelja i dvorišnih pročelja, koja ne ocjenjujem loše. Taj sraz upućuje da projektanti nisu imali ili dovoljno obvezujućih uputa za oblikovanje te nadasve osjetljive fronte ili da nisu bili dorasli tome pa su pribjegli kvazineutralnom rješenju – zrcalnoj plohi, doista nepriličnog dizajna. Zagreb tom zgradom nije dobio ništa, iako su velika parcela i važno mjesto bili velik izazov za kreaciju. Uvjerena sam da ima arhitekata koji bi se na to odzvali kvalitetom i kulturom, u prvom redu poznavanjem i razumijevanjem povijesne sredine, a i talentom i maštom. Kao najbolje obilježje pada mi na um kovanica Antoanete Pasinović za zgradurinu Ine u Šubićevoj ulici: gradoderina.

U kojoj mjeri realizirano rješenje Trga Europe i okolnih ulica izvlači pozitivne strane Planićeve zgrade, inače urbanističkog nesporazuma iz prve polovice 20. stoljeća kada je ona zamišljena kao dio novog bloka koji nikada nije dovršen?

Krešimir Galović: Redizajnom Cesarčeve i Vlaške ulice, te nemuštom interpolacijom tzv. Ban centra nije se uspjela amnestirati interpolacija Stjepana Planića. Ona nam tu ostaje kao podsjetnik jednog ranijeg vremena, kada je na ovom prostoru sve do Draškovićeve ulice planirana blokovska izgradnja, a od koje se odustalo 1937. godine donošenjem Generalne urbanističke osnove grada Zagreba, ali i Uredbe kojom su po prvi put zaštićene od rušenja gradske povijesne cjeline Kaptola i Gornjeg grada.

Ideja o reurbanizaciji ovog dijela grada ima dugu povijest. Već je Izidor Kršnjavi krajem 19. stoljeća predlagao na prostoru između Kaptola i Petrinjske ulice uređenje novog reprezentativnog uličnog poteza. Najznačajniji doprinos urbanističkom promišljanju ovog dijela grada dali su početkom 20. stoljeća Milan Lenuci i Viktor Kovačić, čija je vizija bila izgradnja na ovom prostoru novog gradskog trgovačko-poslovnog središta s više gradskih blokova, uličnih poteza, nekoliko trgova te šetnice podno kaptolskog dvora. U tom kontekstu treba sagledati i Natječaj za regulaciju Kaptola i okolice iz 1908., na kome je pobijedio Viktor Kovačić.On je jedini arhitekt kome je tada bilo jasno da se ovaj potez ne može urbanistički regulirati parcijalno, odnosno uređenjem tek jednog manjeg segmenta ili ulice, već sveobuhvatnim zahvatom koji obuhvaća tri međusobno organički povezane cjeline, a to su: Kaptol, Dolac, te prostor Stare Vlaške ulice do Jurišićeve, odnosno Draškovićeve ulice. Nakon Kovačića mnogo je arhitekata tijekom 20. stoljeća pokušalo urbanistički riješiti ovaj dio grada. No svi su polučili neuspjeh. Riječju, svaki pokušaj parcijalnog uređenja ovog dijela grada osuđen je na promašaj, pa tako i ovaj recentni pokušaj uređenja starovlaškog trga, odnosno „Trga Europe“.

Što mislite o maketi grada? Je li lokacija dobra, kakav je postav, odnosno sama maketa?

Snješka Knežević: Bila sam u komisiji Turističke zajednice Zagreba koja je investitor i donator makete, a pozivu sam se odazvala u uvjerenju da će moj udio biti u korist makete i grada. Izrada makete povjerena je vrsnom medaljeru (i kiparu) Damiru Mataušiću. Bez natječaja! Mataušić je pomno prostudirao temu, obišao niz gradova u kojima takve makete postoje, predložio više varijanata, bio otvoren svim sugestijama, komisija je zasjedala mnogo puta i pažljivo razmatrala prijedloge, predlagala korekcije i napokon odabrala realizirano rješenje. Još u toku priprema, čuli su se glasovi da je projekt anakron s obzirom na bezbroj virtualnih mogućnosti predstavljanja i promocije grada, no, s druge strane, u mnogim europskim i američkim gradovima slične makete postoje odavno. I lokacija se više puta razmatrala i napokon je predložena ova gdje je maketa postavljena. Nemam primjedbi na tu lokaciju, ali u raspravama sam inzistirala na programu i idejnom rješenju cijele zelene površine, što nije izvršeno. Bila sam ogorčena kad je bez ikakvog razloga posječeno prekrasno staro stablo na rubu Bakačeve ulice, koje ni u čemu ne bi smetalo postavi makete, a bilo je prepoznatljiv motiv sredine. Maketa je, kako je donator očekivao, izazvala interes građana i turista, ali od samog je početka bila izložena neshvatljivom vandalizmu. Tako je kliještima više puta iščupana pravoslavna crkva, ali i Katedrali su slomljeni tornjevi. Uglavnom, sve što je stršalo, bilo je na meti. Gledala sam više puta kako roditelji stavljaju djecu na model, a jedanput i kako roditelj hoda po njemu i daje svojoj djeci primjer. Turistička je zajednica stalno popravlja, ali nije uspostavljen nužni nadzor. Bilo je dogovoreno da se oko modela postave klupe, ali to dosad nije realizirano.

Silađinov prijedlog otvaranja javnog prolaza na trasi potoka Medveščaka kroz blok Vlaška-Bakačeva-Cesarčeva, dio je njegovog ukupnog rješenja, a za sada ostaje nerealiziran zbog imovinsko-pravnih prepreka. Što mislite o tome prijedlogu?

Snješka Knežević: Prijedlog je dobar, o tome sam i sama govorila više puta i odavno. Prolaz bi bio atrakcija; podsjetio bi na davnu povijest tog mjesta, a i malogradsku arhitekturu stare Vlaške ulice. Uvjet je, dakako, pažljiva obnova kuća, što bi mogao biti pravi izazov upravo za konzervatora Silvija Novaka, kojem Zagreb zahvaljuje niz izvrsno restauriranih, prethodno istraženih kuća. Za uspjeh pothvata bilo bi važno utvrditi odgovarajuće namjene. Imovinsko-pravni problemi ne bi trebali biti izlika da se ne učini ništa. Oni se aktivnijim angažmanom gradske vlasti mogu riješiti, o čemu svjedoči bezbroj primjera u europskim povijesnim gradovima, ali nažalost u Zagrebu nije tako. Podsjećam na kavanu Corso, kavanu Medulić, postavljam pitanje Gradskog podruma, čije je gašenje prava kulturna sramota. Napokon, na samom kraju Vlaške, ispod nadbiskupskog vrta i nedaleko od kule Nebojan, postoji odavno istražena i valorizirana barokna zgrada, svojevrsni unikum u tom dijelu povijesne jezgre, koja se doslovno ruši, a da Grad ne poduzima ništa, navodno zbog pravno-imovinskih problema.

Krešimir Galović: Na primjeru „uređenja“ Cesarčeve i Starovlaške ulice ne možemo govoriti niti o urbanizmu, a kamoli o sustavnoj revitalizaciji, već tek o lažnoj fasadi, potemkinovu selu, koji dalje od ljupko uređenog oplošja oku ugodnom prosječnoj malograđanskoj obitelji u šetnji nakon nedjeljne mise u Katedrali, ne riješava apsolutno ništa, već samo kamuflira stvarno stanje. U tom kontekstu sasvim je nebitno želi li Silađin otvoriti „javni prolaz“ na trasi nekadašnjeg potoka ili pak kakvog su izgleda kandelabri i druga komunalna oprema, jer se na taj način samo potiskuje suština problema, a to je stihijsko „uređenje“ jednog od najstarijih povijesnih dijelova grada Zagreba.


Koje su najbolje, a koje najslabije strane Silađinovog projekta novog trga i okolnih ulica?

Snješka Knežević: Imam nekoliko primjedbi, ali nisam sklona rangiranju. U artikulaciji kvazitrga nije uzeta u obzir jedina kuća koja svojim pročeljem određuje ušće Vlaške i Cesarčeve ulice, kuća koju je u očekivanju potpune transformacije prostora projektirao Stjepan Planić. Iz tog je pročelja trebalo izvesti koncept trga, pa i lokaciju spomen-obilježja, položaj klupa i ostalo. Umjesto toga, kriterij je bila nova zgrada, dok je slikoviti niz starih vlaškouličnih kuća ostao kulisna pozadina.
Na tom kvazitrgu kao senzacija nudi se objekt Zvijezda-kocka, kičizirani kandelabar i pogled na Kostakonkordiju. Premalo. Druga primjedba odnosi se na popločenje, zahvaljujući kojem sve površine djeluju razliveno, umjesto da su u plohi naznačene različite partije. To je doduše učinjeno na dijelu Vlaške i Bakačeve, no prevladava dojam neartikulirnosti. Zdepasti stupovi koji naznačavaju negirani povijesni reljef: hodnik i kolnik, za moj su pojam funckionalni i estetski promašaj i doista bi bilo dobro da se na vrijeme uklone. Znam da je projektantu nametnut rotor na sjecištu Bakačeve, Vlaške i ulice Pod Zidom i nadam se da će to što je učinjeno biti popravljeno. Neugodno se doima grubi prekid popločenje kod tog rotora, iza kojeg se nastavlja tamni asfalt. Cijeli zahvat zahtijeva uključenje ulice Pod zidom i Kaptola, na što je Silađin više puta upozoravao. Ali taj nastavak zahvata predstavlja golem problem i nadilazi demonstriran pristup, koji je ipak scenografski i dekorativistički.

Krešimir Galović: Razmišljanje da se prostor tzv. Trga Europe uredi kao pješačka zona svakako je pohvalna. Središte grada naprosto vapi za kvalitetnim pješačkim zonama, koje su mahom uzurpirane ugostiteljskim terasama, a koje su ih urbanistički i estetsko upropastile. Nažalost, na primjeru Cesarčeve i Stare Vlaške samo se djelomično i čini mi se vrlo kratkoročno uspjelo ostvariti ovu ideju. Naime, već je sada Kurelčeva ulica, koja je također obuhvaćena ovim redizajnom, pretvorena u vrlo intenzivnu parkirališno-istovarnu zonu velikih kamiona i drugih dostavnih vozila za potrebe čak četiri nepotrebna supermarketa koja su otvorena na ovom prostoru, i to u radijusu od nekih stotinu metara. No čini mi se da će ta ideja ubrzo u potpunosti pasti u vodu ako se ostvare najave izgradnje podzemne garaže ispod Dolca, čije uređenje samo što nije započelo. Ovime ideja idilična uređenja Stare Vlaške i tzv. Trga Europe u potpunosti pada u vodu, budući da se ovaj potez pretvara u frekventni tranzitni prometni pravac Stara Vlaška-Bakačeva ulica-Pod zidom.

Kako ocjenjujete organizaciju i način upravljanja cjelokupnom donjogradskom pješačkom zonom? Što bi trebalo mijenjati?

Krešimir Galović: Pješačke zone u Donjem gradu treba proširivati, a promet postupno potiskivati prema obodima užeg gradskog središta s prstenom javnih garaža, i uz dakako poboljšanje javnog prometa. U tom kontekstu treba jasno razdvojiti pješačke zone od biciklističkih, koje su lošim planiranjem vrlo agresivno uzurpirale dijelove pješačkih nogostupa. Smatram da bi s istoka pješačku zonu trebalo započeti već Martićevom ulicom od Derenčinove ulice, i to tako da se ona uredi kao polupješačka. To znači – osloboditi pješačke nogostupe od biciklističkih staza, a dvotračnu cestu u jednom traku ostaviti za automobilski promet, a drugi prilagoditi biciklistima.

Snješka Knežević: Očito je da je veći dio te zone privatiziran, to jest dan u najam ugostiteljima, tako da se boravak mora više ili manje platiti, a ostaju tek prolazi i male oaze. No odavno su urbani sociolozi upozorili na transformaciju pojma privatno i javno, odnosno na hibridni karakter poglavito pješačkih zona. Tako se opravdano postavlja pitanje nemaju li terase kavana, kafića i restorana i javni karakter, i uopće kakav udio privatnih inicijativa u socijalizaciji i upotpunjenju javnih urbanih prostora. Uređene javne površine snažno privlače i zacijelo osiguravaju komercijalni efekt, ali sadržaji zasnovani na tome znatno obogaćuju i individualiziraju javni prostor. Što bi bile pariške avenija bez kavana, što venecijanske kale i pjacete bez restorana ili – u zagrebačkom primjeru – što bi bile Bogovićeva, Gajeva i Teslina ili Preradovićev trg bez terasa kafića? To su mjesta boravka, druženja, ogledanja, živi i dinamični prizori i poprišta. U njima se stapa javno i privatno na lokalno specifičan način.

Gdje bi se donjogradska pješačka zona mogla širiti?

Snješka Knežević: Posvuda gdje se za to osiguraju uvjeti, a to je najprije rješenje prometa u protoku i mirovanju. Oduvijek se zalažem za to da se iz cijelog Donjega grada isključi tranzitni promet, da se, dakle, ukinu aspurdni „zeleni valovi“, magistrale kojima danonoćno zuji promet i doslovno razara grad, da se temeljito prostudira pitanje parkiranja i podzemnih garaža, da se izradi studija revitalizacije unutrašnjosti blokova koji predstavljaju golem potencijal. Postoje, dakako, prostorni dokumenti koji su se bavili time i iznijeli prihvatljive prijedloge, ali stanje svjedoči samo i jedino o prevlasti i teroru pojedinačnih interesa. Revitalizaciju Donjega grada ne mogu ostvariti pojedini gradski uredi ili osobne inicijative, nego specijalizirana institucija koja bi se bavila samo time, i to na osnovi razrađenog strateškog programa i plana. Uzora ima napretek, treba ih kopirati ili prilagoditi. Iako je Donji grad zaštićena cjelina i za svaku bi intervenciju trebalo imati suglasnost Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, u praksi vlada samovlašće. Kako je, primjerice, bilo moguće da se zbog navodnih zahtjeva prometa unakaze profili najljepših i najrazvedenih višekilometarskih avenija, takozvanih zelenih valova? Kako je moguće da je Trg Mažuranića pretvoren u parkiralište, da je „Zrinjevac“ mogao s obje strane podići predimenzionirana trajna spremišta, da se na zapadnoj strani ukopala primitivna zalogajnica? U Donjem gradu ima mnogo mjesta za proširenje pješačke zone, ne samo na ulicama, nego i unutar blokova, pasažima i internom mrežom komunikacija. Napokon, nužno bi bilo razmišljati o pješačkoj zoni na Gornjem gradu, koji je danas degradiran protočnim prometom i parkiranjem na trgovima, uopće pravilima koja postavljaju uredi državnih institucija. Promet u svim tim zonama trebao bi se propuštati selektivno i kontrolirano, za za tranzit osigurati druge, vjerojatno nove koridore.

 

Foto i tekst:
Saša Šimpraga

 

IZvor: pogledaj.to, 3/7/2014