Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA) nedavno je pokrenulo inicijativu “Podržimo krajobraznu arhitekturu u Hrvatskoj!”, kao odgovor na nacrte dva nova zakona koji se diskriminatorno odnose prema struci krajobrazne arhitekture.

O spornim zakonima i statusu krajobrazne struke govore predsjednik HDKA Mario Jukić, potpredsjednica Andrea Knez i Barbara Klemar zadužena za međunarodne odnose.

 

1.    U proceduri Sabora trenutno su dva nova zakona koja se dotiču djelatnosti krajobrazne struke. U čemu je sve problem?

Mario Jukić:
Da, trenutno su u proceduri dva zakona: Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje i Zakona o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju.
U oba Zakona primjereno su uključeni arhitekti i arhitekti-urbanisti, dok su krajobrazni arhitekti nažalost izostavljeni. Reguliranje područja djelovanja krajobraznih arhitekata je spušteno na nivo Statuta Hrvatske komore arhitekata čime je krajobrazna arhitektura stavljena u neravnopravni položaj u odnosu na druge dvije srodne struke koje ravnopravno sudjeluju u procesu gradnje i prostornog uređenja – arhitekt i arhitekt-urbanist.
Na ovaj način krajobrazni arhitekti, koji su specifično obrazovani za poslove krajobrazne arhitekture, su stavljeni u nepovoljan položaj u odnosu na arhitekte, čije obrazovanje često, gotovo ili čak potpuno, ne uključuje potrebne kvalifikacije za obavljanje zadataka iz domene krajobrazne arhitekture odnosno planiranja i oblikovanja krajobraza.
Štoviše, krajobrazni arhitekti u Hrvatskoj imaju i primjereno obrazovanje iz područja urbanizma i prostornog planiranja, poput krajobraznih arhitekata u Sloveniji i Srbiji, koji ondje mogu dobiti ovlaštenje i obavljati poslove urbanista.

Andrea Knez:
Spomenutim zakonima, marginaliziranje struke krajobrazne arhitekture ne predstavlja problem samo u vidu dosljednog usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s onim Europske unije, već i prijetnju za održivo gospodarenje krajobrazima Republike Hrvatske. Kako je već i dokazano primjerima iz prakse, nakon isključivanja projekta krajobrazne arhitekture iz Zakona o gradnji i uvođenjem do sad nedefiniranog pojma „krajobrazni elaborat“, javlja se i problem nekvalitetnih i rizičnih rješenja za projekte, osobito one financirane iz javnih izvora, što često ima izravan i snažan negativan utjecaj na kvalitetu i učinkovitost povlačenja sredstava iz EU fondova, za koje je, kako znamo, kvaliteta projektne dokumentacije jedan od glavnih preduvjeta za uspjeh.

2.    Kako problem sagledava pak Zakon o gradnji, donesen 2013. u pogledu Vaše struke?

Andrea Knez:
Postojećim Zakonom o gradnji (NN 153/13) ukinut je Projekt krajobraznog uređenja kao sastavni dio projektne dokumentacije, a uveden je „krajobrazni elaborat“, bez jasnog tumačenja što konkretno navedeni dokument predstavlja. Takvim zakonskim okvirom dovodi se u pitanje kvaliteta budućih projekata te njihova realizacija, upravo jer se prostor i zahvati u njemu ne sagledavaju cjelovito, a posebice ne s aspekta krajobrazne arhitekture, koja se upravo i bavi održivim planiranjem i oblikovanjem.

3.    Na koji je način tu problematiku reguliraju druge zemlje unutar Europske unije?

Barbara Klemar:
Postoji niz različitih zakonskih platformi koje podržavaju struku krajobrazne arhitekture u kvalitetnom i suvremenom obliku. Na primjer; u Bugarskoj i Srbiji, zakonima je točno je određeno kojim se poslovima mogu baviti ovlašteni krajobrazni arhitekti i koje su njihove zadaće te u okviru tih zadaća projekte krajobrazne arhitekture mogu raditi isključivo ovlašteni krajobrazni arhitekti.
Također, u  zemljama Europe, primjerice u Velikoj Britanji i Nizozemskoj, bez obzira na zakonski okvir, postoji svijest o važnosti sudjelovanja krajobraznog arhitekta u svim procesima planiranja i oblikovanja prostora. U Velikoj Britaniji, krajobrazni arhitekti udruženi su u Institut za krajobraznu arhitekturu te se svi projekti vezani za planiranje i projektiranje, još u fazi planiranja, dostavljaju Institutu za krajobraznu arhitekturu na suglasnost. Krajobrazni arhitekti su uključeni u svaki projekt od značaja za Veliku Britaniju. Odličan primjer je Olimpijski stadion u Londonu – Stadion kraljice Elizabete, koji je realiziran pod vodstvom ovlaštenog krjaobraznog arhitekta, koji je bio glavni koordinator projekta.

4.    Koja je rješenja ponudilo Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata?

Mario Jukić:
Zadaće krajobrazno arhitektonske struke potrebno je definirati na nivou Zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje i Zakona o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju jer su, s obzirom na specifičnosti prirode posla, potrebne specifične kompetencije od onih koje se stječu u sklopu klasičnog obrazovanja arhitekta, kako je to definirano Direktivom 2013/55/EU Europskog Parlamenta. Sukladno tome, Hrvatsko društvo krajobraznih arhiekata uputilo je svoje prijedloge izmjena i dopuna na Zakone saborskim zastupnicima.
Tražimo da se u Zakonu uz termine arhitekt i arhitekt-urbanist, ugradi i termin krajobrazni arhitekt, jer bi se time priznale stručne kompetencije krajobraznih arhitekata.
Također, tražimo da se izmijeni članak koji definira da poslove krjaobraze arhitekture obavljaju i arhitekti te da se to reagulira i na nivou Statuta komore arhitekata. Stručni smjer krajobraznih arhitekata je posebna grupa projektanata, specifično obrazovanih i sa specifičnim zadacima, stoga se i zakonom mora omogućiti njihovo sudjelovanje u skladu sa obrazovanjem i stečenim kompetencijama.

5.    Važnost krajobrazne struke u Hrvatskoj nije adekvatno prepoznata, a u zagrebačkom slučaju čak i javni natječaji za javne parkove često nemaju uopće ili tek simbolično sadržavaju krajobrazne stručnjake kao članove žirija? Zašto je tome tako?

Mario Jukić:
Kroz prethodna pitanja smo zapravo naveli glavne razloge.
Zbog slabog poznavanja mogućnosti i kompetencija krajobraznih arhitekata, struka se izbjegava i marginalizira. Na taj način smo isključeni iz svih bitnih procesa na nacionalnoj razini koji se tiču strateškog planiranja i urbanizma pa sve do one najniže razine, samog oblkovanja prostora. Na žalost, ovo je greška na državnoj razini koja nas sustavno prati.
Osim toga ocjenjivačke sudove imenuje raspisivač odnosno provoditelj natječaja te zapravo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li ili ne uključiti krajobraznog arhitekta, obzirom da prema Statutu Hrvatske komore arhitekata ovlašteni arhitekti mogu provoditi natječaje iz područja svih stručnih smjerova dok ovlašteni arhitekt-urbanist, ovlašteni arhitekt unutarnje arhitekture i ovlašteni krajobrazni arhitekt mogu provoditi natječaje samo iz područja svog stručnog smjera.
Ne mogu reći da suradnje nema, ali je vrlo mala ili na simboličnoj razini. Želio bih napomenuti da imamo dobra iskustva s Udrugom hrvatskih arhitekata i bivšim predsjednikom Udruge, gospodinom Hrvojem Hrabakom i nadam se da će se ova suradnja i nastaviti.

6.    Kolika je tu odgovornost same struke?

Andrea Knez:
Krajobrazna arhitektura u Hrvatskoj je relativno mlada struka. Studij krajobrazne arhitekture u Zagrebu, započeo je 1996. godine, kada se još zvao Studij uređenja krajobraza, a u njegovom radu sudjeluju Agronomski fakultet, Arhitektonski fakultet, Šumarski fakultet, Geodetski fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet, Filozofski fakultet te Biotehnički fakultet iz Ljubljane, što predstavlja garanciju interdisciplinarnosti te dosezanje visokog stupnja obrazovanosti. U konačnici, stručnjaci koji su završili Studij krajobrazne arhitekture, ključni su u rješavanju problema koja se tiču strateškog planiranja i oblikovanja prostora, i njihova je primarna zadaća osigurati ravnotežu između razvojih i zaštitnih interesa, pritom koristeći alate i znanja koja su u skladu s najvišim standardima u Europi.
I do sada su kolege i kolegice bile odlučne u namjeri da riješe pitanje reguliranja struke kroz zakonsku regulativu, sudjelujući aktivno kroz javne rasprave u procesu donošenja niza zakona o gradnji i prostornom uređenju, međutim neuspješno ili uspješno, ali u vrlo malim segmentima. Važno je reći, da je to upravo zato, što su problemi s kojima se susrećemo, iznimno veliki, a njihovo rješavanje iziskuje puno napora, uvjeravanja nadležnih institucija i tijela, ali i edukacije kako bi se pobudila niska svijest o kvalifikacijama koje krajobrazni arhitekti posjeduju. Stoga, mogu reći da je odgovornost koja leži na našim stručnjacima, iznimno velika, i bit će ključno da svi djelujemo koherentno u postizanju ciljeva, a put koji nas čeka je put neprestane edukacije i suradnje sa svim stručnjacima i akterima u prostornom planiranju i oblikovanju.

7.    Kako komentirate činjenicu da je u Zagrebu proveden niz javnih natječaja za javne parkove od kojih nijedan nije potom izveden, a neki drugi javni parkovi koji bi tražili natječaje,  izvode se bez njih?

Andrea Knez:
Razlog tome leži dijelom u financijskim sredstvima koja nisu osigurana prije provedbe javnih natječaja. Međutim, mišljenja smo da za njihovu ralizaciju ne postoji dovoljna politička volja i snaga pojedinaca koji će cijelu akciju provesti od početka do kraja. Natječaji se, nažalost, provode u predizbornim kampanjama, kada je važno pokazati atraktivne političke programe te pridobiti buduće glasače.
Postoji niz natječaja za parkove koji su provedeni, ali nisu realizirani. Možemo izdvojiti „Natječaj za javni park Zagorska-Selska-Krapinska“, koji je proveden 2008. te druga dva, a to su „Uređenje javnog parka na križanju Selske i Baštijanove ulice“ te „Uređenje javnog perivoja u naselju Špansko“, za koje su raspisani javni natječaji, također 2008.g.
Nadalje, u ocjenjivačkim sudovima predmetnih natječaja, zastupljeni su bili većinom ili isljučivo arhitekti, iako je predmet natječaja bilo uređenje i oblikovanje javnih zelenih površina, za što su jedino kompetentni krajobrazni arhitekti.
Problem leži u tome što ne postoji suradnja između gradske vlasti i stručnjaka. Za primjer možemo navesti inicijativu Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata kojom se pokušalo ukazati na zelenu površinu na mjestu nekadašnjih baraka Crvenog križa u Ulici Grgura Ninskog u Zagrebu za koju smo tražili od nadležnih vlasti, 2013. g. da se provede javni natječaj za oblikovanje parka te pokušali ukazati na potrebu da na tom mjestu i bude park. Naime, nakon naših aktivnih pokušaja da se izborimo za javni natječaj te uključimo i javnost i stručnjake, projekt je izrađen u predizbornoj kampanji gradonačelnika bez javnog natječaja, a izrada projekta dodijeljena arhitektu Branku Silađinu.
Smatramo da takav način upravljanja javnim prostorima bez uključivanja struke i javnosti donosi veliku štetu urbanim sredinama, u kojima svaki loš projekt iznimno i trajno narušava identitet grada i utječe na stanovništvo koje u njemu boravi.

8.    HDKA jedna je od pet civilnih organizacija koje su pokrenule inicijativu Park za Kajzericu.

Mario Jukić:
Zagrebačko naselje Kajzerica ima više od 5 tisuća stanovnika i nijedan javni zeleni prostor za boravak. Inicijativa Park za Kajzericu traži da se jedina preostala slobodna zelena površina na Kajzerici, ona u Bencekovićevoj ulici, pretvori u javni park. Livada se nalazi u središnjem dijelu najgušće naseljenog dijela Kajzerice i većim je dijelom u javnom vlasništvu. Za crkvu koja se odnedavno spominjala na toj lokaciji, predlaže se bolja lokacija i to u Dolinarovoj ulici pored škole i budućeg doma zdravlja tj. u fizičkom centru Kajzerice.
Naša primarna uloga u tome jest da razvijemo svijest o potrebama za planiranjem i oblikovanjem postojećih i novih javnih prostora, u skladu s potrebama društva te uključivanjem krajobraznih arhitekata u te procese. Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata aktivno radi na senzibilizaciji vlasti, lokalne samouprave i građana, a inicijativa za park na Kajzerici je samo jedna u nizu.

9.    Prate li se u Hrvatskoj u suvremeni trendovi oblikovanja krajobraza, osobito sa stanovišta održivosti i zaštite prirode kao imperativa?

Barbara Klemar:
Primjeri suvremenih trendova oblikovanja krajobraza u Hrvatskoj nisu čest prizor, pogotovo ne u kontinentalnoj Hrvatskoj, a osobito ne primjeri koji promiču održivost i zaštitu prirode kao imperativ.
Glavni razlog za to je svakako marginalizacija struka, ali i nedostatak ulagačke klime. Samim time više je suvremenih primjera na Jadranu, u mjestima koja žele privući neku drukčiju klijentelu. No nije sve tako crno, postoji par primjera svjetske klase koji ispunjavaju sve navedene kriterije, iako više spadaju u kategoriju land art-a to su zadarski „Pozdrav suncu“ i „Morske orgulje“ te „Spomen križevi“ na Kornatima, autora Nikole Bašića.

 

Izvor: H-alter, 29.6.2015.