U sklopu projekta Muzej kvarta i tadašnjeg fokusa na Zapruđe, umjetnica Ana Elizabet 2010. godine iznijela je prijedlog Parka samoniklih vrsta za istočni, do danas još nedovršeni dio parka Bundek.
Taj prijedlog koji nikad nije ni bio zamišljen kao projekt za realizaciju, već kao programski smjer promišljanja, uključivao je povratak nekadašnjih vodenih površina, formiranje brdašaca i uopće unošenje dinamike u park koji je zbog svog neadekvatnog oblikovanja od kad je šikara raščišćena, ponajviše u svom istočnom dijelu, uglavnom sveden na zelenu površinu i kao takav daleko od mogućnosti koje nudi krajobrazno oblikovanje i parkovna umjetnost. Taj prijedlog Ane Elizabet osobito je vrijedan u izboru samoniklih, autohtonih vrsta koje se ističe i favorizira.
Upravo na tragu tog prijedloga nastala je ideja parka autohtonih vrsta na prostoru inundacijskog trokuta između Jaruna i bivšeg Savskog kupališta. Riječ je o prostoru koji trenutno nije urbano aktiviran, odnosno sveden je na inundacijsku funkciju tj. prostor koji služi za izlijevanje potoka u slučaju naplavljivanja.
Kao takav ne dozvoljava građenje, a tamo je s godinama formirana šuma i šikara koja danas predstavlja vrijednost nedirnutog eko-sustava i jedan je od većih preostalih potpuno divljih prirodnih rezervata unutar Zagreba. Kao takvog bi ga trebalo i sačuvati, a tek eventualno u cjelosti prereuglirati s nekim budućim cjelovitijim rješenjem zagrebačkih savskih obala, koje bi izgubljeno nadoknadilo drugdje.
U međuvremenu, taj je prostor poželjno učinti dostupnijim i to na način da se priroda ne narušava. Naime, u svojoj sadašnjosti on je uglavnom nedostupan zbog gustog raslinja i močvarnog terena, ali se i kao takav sporadično koristi što dokazuju utabane staze za rijetke šetače i bicikliste sklone manje uobičajenim rutama, urbanom istraživanju ili jednostavno potrebi za skrivanjem.
Takav kakav je, taj je prostor upravo idealan za formiranje prvog zagrebačkog parka autohtonih vrsta. Prijedlog podrazumijeva jednostavno aktiviranje sada zarasle i nedostupne šikare kao specifičnog javnog parka na način da se zelenilo ne narušava, već da se kroz šikaru provede minimalna mreža šetnica s osnovnom komunalnom opremom poput klupa kako bi prostor bio dostupan za javnost.
Glavna prepreka realizaciji ideje jest privatno vlasništvo raštrkanih parcela tj. neuređeni imovinsko-pravni odnosi, a glavna prednost jednostavnost rješenja. Mogućnosti nadogradnje takvoga parka su pritom nebrojene, od npr. malog vidikovca ili šetališta kroz krošnje do edukativnih tura itd.
Osim kao značajni eko-sustav na zagrebačkim obalama Save kojemu su jezera Savice nešto nizvodno, kod Toplane, svojevrsni antipod, nije zanemarivo i da se taj prostor i mogući park idealno nastavljaju na zelenu zonu Jaruna.
Dosadašnja promišljanja tog prostora nisu predviđala bitnije zahvate. Jedan od prijedloga (iz 2007. godine) na tome mjestu smješta malu gradsku marinu, a u dugorčnim gradskim planovima je i prolazak ceste.
Kako sve to nije osobito izgledno s obzirom na dosadašnje nemogućnosti ikakvih pomaka, (privremena) rješenja je moguće tražiti upravo u jednostavnim zahvatima kao što je park autohtonih vrsta na mjestu koje već ima gotovo sve preduvjete da to postane.
Izvor: pogledaj.to, 16/11/2015
Podijeli: