Prema različitim statistikama koje mediji u posljednje vrijeme unisono objavljuju, Zapadni svijet je navodno na izlasku iz teške ekonomske krize koja ga muči otprilike od 2008., često nazivane najtežom privrednom krizom još od Velike depresije tridesetih godina 20. stoljeća. Kao i obično, Zapad je obavijen neizlječivim etnocentrizmom, pa zemlje Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, koje se pod tim geografskim pojmom najčešće podrazumijevaju, ne vide ili ne žele vidjeti da njihove bivše ili sadašnje kolonije, osim nekih iznimaka, žive u permanentnoj krizi koja je periodična samo za bogatije žitelje “razvijenih” zemalja. Uz valove izbjeglica s Bliskog istoka, koji prema Europi bježe od ratova dobrim dijelom uzrokovanih njenom vanjskom politikom, zaista je izlišno govoriti o okončavanju bilo kakve krize, ponajmanje ekonomske i ekološke, koja je prvenstveno i dubinski kriza političkog mišljenja i djelovanja.

Je li onda i umjetnost, kao konstitutivni element europske kulture, također u krizi kojoj se ne vidi kraj? Uzevši s dozom opreza pretpostavku da nešto poput kolektivne europske kulture uopće postoji, moglo bi se kazati da je prije riječ o krizi umjetničkih institucija, negoli umjetnosti same, koja se ispoljava na dvije razine: materijalnoj i duhovnoj. U zemljama europske periferije, među kojima su bivše jugoslavenske republike, a s njima i Hrvatska, relativno svježa članica Europske unije, na prvi pogled je vidljiviji materijalni aspekt krize, iako je i do njega dakako došlo pomanjkanjem istinski suvremenih ideja. Nije da ih nema, ali su svakako u manjini kod stožernih državnih institucija zaduženih za umjetnost, koje uživaju i najizdašniju javnu potporu. Jer, kad bi se znalo što se hoće i kada bi to znanje bilo u skladu s mjestom i vremenom u kojem se umjetnički rad događa, tada bi ga se moglo i realizirati izvan krugova (malo)građanskih elita, kao što pokazuju kontinuirani napori pojedinih protagonista tzv. izvaninstitucionalne kulturne scene, poduzeti s poslovično nepostojećim budžetom (za inozemne pojmove). S druge strane, kada iz naše pečalbe sa žarom u očima i slinom u ustima promatramo bijeli svijet, čini nam se da tamo postoji sve: i razvijeno tržište suvremenim umjetninama, i pametne kulturne politike koje ga reguliraju, i umjetnici koji mogu živjeti isključivo od svog rada, i zainteresirana i educirana publika koja o njihovim djelima kritički raspravlja, ali ih pritom i kupuje. Znajući da svijet može biti tako idealan samo u pubertetskim mokrim snovima, crv sumnje ne da nam mira, pa nagrizajući očajničke uobrazilje oštroumno pita: zar u tom obilju umjetnost ipak nije izgubila doticaj sa stvarnošću? Zar se umjetnici i umjetnice ne obraćaju prije svega specifičnoj, ekonomski potkoženoj publici, tzv. stupovima društva koji su imali priliku podrobnije se obrazovati? Zar muzejsko-galerijski socijalni kontekst nije ujedno i društveni konstrukt, čiji se javni život odvija po točno određenim pravilima, a umjetnost njime cirkulira ne izlazeći izvan svojih standardiziranih okvira? Zar internet i njegovi online mediji nisu pridonijeli suvremenoj umjetnosti samo utoliko što se danas svatko može osjećati kao glavno lice u društvu spektakla (i umjetnici i publika), sve dok si može priuštiti da u njemu sudjeluje?

*Assemble – grupna fotografija

Premda to naravno ne možemo sa sigurnošću znati, nije nemoguće da su se slična pitanja vrzmala po glavama članova žirija ovogodišnje Nagrade Turner, najbogatijeg i time najvažnijeg priznanja za suvremenu vizualnu umjetnost u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje zbog utjecaja anglofone kulture na čitavu Europu (i svijet) i van granica Velike Britanije ima poprilično značenje. Nagrada Turner dodjeljuje se neprekidno od 1984., s izuzetkom 1990. kada nije nikome uručena. Dosad su među finalistima, a i laureatima, bili uglavnom britanski umjetnici i umjetnice, među kojima su itekako poznata imena poput Gilberta & Georgea (1986.), grupe Art & Language (finalisti ’86.), Antonya Gormleya (1994.), Damiena Hirsta (1995.), Stevea McQueena (1999.), Jeremya Dellera (2004.), Elizabeth Price (2012.), itd. Natječaj za izdašnu nagradu u vrijednosti od čak 25.000 funti organizira prestižna Galerija Tate sa suradnicima, a znakovito je što je 2015. izložba finalista po prvi put održana u Škotskoj, u galeriji Tramway u Glasgowu. Politički ustupak Škotskoj od strane Londona preneraženog referendumom o neovisnošću ili iskreni korak prema decentralizaciji britanske umjetničke scene? Vrijeme će pokazati.

Kako god, izmještenost svečanog banketa nije bilo jedino što je iznenadilo mnoge, jer je, kao što je odnedavno poznato, žiri u sastavu Alistair Hudson (Institut za modernu umjetnost u Middlesbroughu), Jan Verwoert (kritičar i kustos), Joanna Mytkowska (ravnateljica Muzeja za modernu umjetnost u Varšavi) i Kyla McDonald (umjetnička direktorica Studija za skulpturu u Glasgowu) odlučio dodijeliti nagradu osamnaesteročlanom arhitektonskom kolektivu Assemble iz Stratforda u istočnom Londonu. Među finalistima su još bili umjetnici Bonnie Camplin, Janice Kerbel i Nicole Wermers (još jedan gotovo pa presedan — po prvi put od 1997. sve finalistice osim dobitnika bile su isključivo žene).

*Theatre on the Fly, foot: Jim Stephenson

Zbog čega je ova dodjela kuriozitet u dosadašnjoj povijesti Nagrade Turner, pored dosad navedenog? Kao prvo, kolektiv Assemble svoju praksu ne smatra striktno umjetničkom, a drugo, uvriježena umjetnička scena dosad ih nije percipirala kao insidere — njihova se izdvojena pozicija uopće nije ticala središnjih tokova britanskih “svjetova umjetnosti“. Prema vlastitim riječima, Assemble su kolektiv koji od 2010., doslovno prevedeno, radi “kroz područja umjetnosti, arhitekture i dizajna. U svojoj praksi oni se bave prevladavanjem isključenja javnosti iz procesa izgradnje prostora. Assemble se zalažu za međuovisan i kolaborativan pristup radu, težeći u nj aktivno uključiti publiku kao ravnopravnog sudionika u tekućoj realizaciji projekta.” Ono što rad kolektiva Assemble izdvaja iz uobičajenog konteksta Nagrade Turner su njegova uporabna i utilitarna priroda u užem smislu riječi. Dakako da je sva (dobra) umjetnost na svoj način korisna, pri čemu su njezin kritički potencijal i sposobnost transcendencije stvarnosti prvi vrhu ljestvice vrijednosti gorepotpisanog, ali se u slučaju Assemblea one ostvaruju u potpunosti izvan muzejsko-galerijskog okruženja, koje je postalo imanentno umjetnosti u epohi postindustrijskog kapitalizma. Bjelodano je jasno da je to okruženje u dubokoj krizi, koliko god brojke možda govorile drugačije, čim vodeća britanska galerija radikalno odstupa od svog programa da bi dodijelila svoju najznačajniju nagradu skupini postadolescenata čija je osnovna agenda suštinski aktivistička, pa čak i socijalistička. Ona se temelji na jednostavnoj premisi da je prostor oko nas dostupan svima, te da ga svi imaju pravo oblikovati i izgrađivati, i u njemu participirati.

autor: Bojan Krištofić