Smiljan Klaić, hrvatski pejzažni arhitekt i urbanis rođen je 1912. godine u Zagrebu gdje je pohodio i maturirao u klasičnoj gimnaziji 1931. godine. 1936. diplomirao je prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu, a četiri godine kasnije na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta »Friedrich Wilhelm« u Berlinu diplomirao je radom Umgestaltung des Parkes Maksimir in Zagreb te postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u nas.

U Zagrebu je za studija radio u Velevrtlariji »Jankomir«, a od 1939. u gradskom poglavarstvu radi kao pomoćni vrtni arhitekt (izveo je obnovu parka Maksimir oko donjih jezera, dječje igralište na Trešnjevci 1940 te 1941 park na početku Ul. Pantovčak ), 1942–45. radi kao upravitelj gradskih vrtova i nasada. Od 1946. u Sarajevu zaposlen u Gradskoj upravi za parkove kao voditelj Vrtno-arhitektonskoga biroa.

God. 1950. osnovao i do umirovljenja 1966. vodio je projektni odjel u gradskom Urbanističkom zavodu (suautor Generalnoga urbanističkoga plana Sarajeva 1963). Obnovio je u Sarajevu park kraj zgrade Predsjedništva vlade (1946), Park cara Dušana (1946, danas Atmejdan), Veliki park (1949) i park u Ilidži (1947–48) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem s bazenom i skulpturom F. Kršinića (1947), park uza zgradu Željezničke stanice u geometrijskom stilu (1949), park i igralište na Džidžikovcu (1950), hortikulturno rješenje naselja Grbavica (1953) i Park velikana (1979). U Mostaru je izvedeno Šetalište (1953) i park uz Narodno pozorište (1960) te naposljetku hortikulturno rješenje zračne luke u Čilipima (1963).

slika-bitna3

Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je kraj Sarajeva izveo regulaciju pejzaža Ilidža–Vrelo Bosne (1956–58), za što je 1958. dobio nagradu grada Sarajeva, skladno uklopivši na površini od 700 hektara jezera, vodopade, livade i objekte u duhu tradicionalne bosanske arhitekture (ugostiteljski objekt, vidikovac), regulaciju rekreacijskoga područja Trebević (2873 hektara planinskoga terena, projekt iz 1963, koji je izvden u prvoj pol. 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965, Borbina nagrada za arhitekturu i urbanizam 1966).

Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica: Park mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76, je djelomično izveden prema njegovom projektu) i urbanističko-hortikulturno rješenje Ul. Radnički dol (1968–70) gdje je zanimljiva kompozicija više hortikulturnih i parkirališnih »otoka« sa zdencima od prirodnoga kamena i bazenom za vodeno bilje. Sudjelovao u natječaju za uređenje Maksimira (1953, s Brankom Bercom, nagrada) te izradio više urbanističko-hortikulturnih projekata (odmaralište Kupari, 1960; priobalni pojas Meja u Splitu, 1961).

slika-bitna2

Izlagao je u: Zagrebu (1943, 1955, 1965), Sarajevu (1950, 1954–55, 1965), Zürichu (1959) i Splitu (1963). Objavljivao radove o parku Maksimir, ističući ga kao jedinstveno djelo povijesne parkovne arhitekture XIX. st. i zauzimajući se za njegovo stilsko jedinstvo (Zagreb, 1943; Čovjek i prostor, 1973; Arhitektura i Hortikultura, 1974), te o obnovi i zaštiti parkova u Sarajevu i BiH (Arhitektura, 1949; Hortikultura, 1954; Čovjek i prostor, 1972; Vrtna umjetnost Jugoslavije – povijesno nasljeđe. Zagreb 1985).

Suosnivač je Društva pejzažnih arhitekata Jugoslavije. U pejzažnim je i urbanističkim kompozicijama, uporabom autohtonoga bilja, elementa vode, prirodnih forma kamena i objekata s obilježjima lokalne arhitekture, težio zadržati značajke zatečenoga krajolika te postići funkcionalnost prostora.

Photo:arspublicae.tumblr.com
Izvor:hbl.lzmk.hr, 2.11.2016.