Dragi čitatelji i čitateljice, u nastavku Vam prenosimo reakciju našeg uvaženog krajobraznog arhitekta, Brune Šišića, na članak koji je izašao u Dubrovačkom vjesniku, pod naslovom “Vaha kupio vilu Bellu Luigu”.

 

“U  vašem tjedniku  br. 3290 od 22.02.2014. g. na  istaknutom mjestu, već na str.3., izašao je članak pod naslovom „ Vaha kupio vilu Bellu Luigu“ (pogrešno napisano – ni hrvatski ni talijanski). Već na početku kaže se da je to primamljiva zgrada koja je na prodaju  i to na primamljivoj  lokaciji, nasuprot današnjeg sveučilišnog kampusa. Svrha mog obraćanja jest ispravka tvrdnje da je to objekt  koji je bio dom obitelji jednog od najbogatijih Dubrovčana, gospara Marka Ruska.  Kako bi se pojačao utisak i značenje objekta , dodaje se i to da je tu živjela i dubrovačka ikona, poznata direktorica Zavoda za zaštitu spomenika u Dubrovniku , pokojna prof. Dubravka-Beba Beritić.  
Te tvrdnje su neistinite.  U svakom slučaju radi  se o pogrešnoj informaciji. Prikazani podaci o prijašnjim korisnicima  istiniti su  i odnose se na  susjedni povijesni sklop istočno od vile Luiđe, spomenute u naslovu. Greška je možda slučajna,  a možda i nije, možda je smišljeno  napravljena kako bi se podigao rejting  kuće,  koja se prodaje, što sigurno ima odraza i na njezinu prodajnu vrijednost, a što će vlasnici vjerojatno znati honorirati.
Što se radova tiče, ovdje se uopće ne može govoriti o obnovi povijesnog objekta. Radovi su  opravdano bili izazvali  brojne kritike posebno glede zahvata u povijesnom vrtu koji je izvorno bio uređen u 18. stoljeću  , a dorađen u 19. st.
Prilikom istraživanja svih vrtova na potezu od Pila do Boninova, koje sam obavio tijekom devedesetih godina 20. st. , u mapi vrednovanja vrtnih prostora ovaj je vrt svrstan u skupinu „A“  u koju spadaju oni najvredniji koji su opisani kao :  “ poznati povijesni lokalitet ili cjelovitije očuvani vrtni prostor iz razdoblja Dubrovačke Republike pa do sredine 19.st.“
Glede održavanja¸ razvrstan je u vrtove za ugodu kao slabije održavan, što nije neobično imali se u vidu posljeratno stanje.  Međutim, treba naglasiti da je  to bio jedini vrt gdje su uz glavnu šetnjicu pred kućom rasle bugenvile u pet raznobojnih vrsta. Na pet vrtnih dolaca sa svake strane središnjeg stubišta, kojim se s ceste uzlazilo do kuće, rasla su brojna stabla i grmovi  naranača. limuna, narančina, masline, lovora, čičimka,  pitospora, đulimbriša, belaluiđe, oleandera i bambusa.
Da je postupak prema vrtu visoke vrijednosti bio i projektantski i graditeljski nasilan, dakle, potpuno neodgovarajući  usporedivši to s  postavkama  Firentinske povelje o povijesnim vrtovima iz 1982.g. preporučujem poštovanom Uredništvu samo to da  pažljivo pogleda sliku pri dnu članka, gdje piše „nakon obnove, vila je dobila bazen“. Jasno se vidi da je vrt, nekad prepun raznog zelenila , sav popločen kamenom, da je u vidokrugu kamere bez ikakvog zelenila i to s bazenom, nezamislivim sadržajem za jedan dubrovački povijesni vrt.
Dakle, „svaka čast“ dubrovačkim  projektantima, nekim „stručnjacima“ Ministarstva kulture  i svoj bratiji, koji će za solde učiniti sve što traži neki bogati  vlasnik, ali kojemu možda i nije rečeno i ne zna kakvu je izvornu kulturnopovijesnu vrijednost dobio u ruke i kako je iznakažena u njegovo ime.”

 
Dr.sc. Bruno Šišić, kraj arh.
Dubrovnik, veljača 2014.g.