Pred nekoliko tjedana u Nikoziji na Cipru održan je međunarodni skup s namjerom da se suhozidi u mediteranskom krajoliku zaštite pod UNESCO-om kao nematerijalna baština. Ta vijest u našim medijima je prošla gotovo nezapaženo, notirana tek kao crtica u rubrici zanimljivosti, iako je čitav krajolik naše obale marljivo prošaran i prezidan suhozidnim građevinama. On je toliko urezan u našu mentalnu mapu da smo ga prestali gledati kao izraziti antropogeni utjecaj u krajolik, već ga smatramo nećim oduvijek prisutnim. Iz spomenutih je razloga i Hrvatska imala svog predstavnika na tom skupu.
Filip Šrajer je arhitekt i urbanist koji se gotovo 15 godina aktivno bavi proučavanjem suhozida. Član je i jedan od osnivača udruge „4 grada – Dragodid“ koja je s vremenom postala epitom udruge koja se bavi zaštitom i obnovom suhozida, ali i baštine općenito. Od skromnih aktivističkih početaka, ukoričavanja naučenih vještina u knjige i priručnike, posebnog priznanja na 47. Zagrebačkom salonu arhitekture, preko dobivanja nagrade Europa nostra i pokretanja interaktivne stranice suhozid.hr, udruga je prošla sve faze i razine bavljenja jednom baštinskom temom. Kao kruna na njihov rad stigla je informacija o UNESCO-ovoj inicijativi koja je povod našeg razgovora.
Kada počinje priča s udrugom „4 Grada – Dragodid“?
Filip Šrajer: Priča za mene počinje prije petnaestak godina, u studentskim danima. Ponekad se pitam koliko ima smisla danas, kad smo već postali jedna ozbiljna baštinska udruga koju se pita za mišljenje i šalje na međunarodne skupove izvlačiti i spominjati te početke, ali ispada da svaki razgovor počne s tim pitanjem. Uostalom, kad se čovjek prisjeti početaka, zapravo utvrđuje i vlastite motive zašto se nečim bavi, a ako priča može nekome tko je danas na početku biti inspirativna, tim bolje.
Dakle sve počinje 2002. na međunarodnom skupu EASA-e – Europskog udruženja studenata arhitekture koja se te godine odvijala na otoku Visu, a mi studenti iz Hrvatske smo bili domaćini i organizatori. Kako su se uvijek radionice na EASA-inim skupovima bavile izradom intervencija u mjerilu „1:1“ mi smo se zbog konteksta odlučili pozabaviti i tradicijskim tehnikama gradnje, barem u okviru jedne radionice od njih tridesetak. Tada nas je pokojni novinar Zoran Franičević povezao s barba Andrijom Suićem – inžinjerskim časnikom u mirovini, jednim fascinantnim likom koji je odmah shvatio što nam zapravo treba te odlučio preko zime pripremiti borove grede kako bismo na ljeto izgradili krov kućice za tovara u njegovom rodnom selu Dragodid ponad Komiže. I tako je počelo, desetak ljudi iz sedam zemalja koji su prije toga imali jako malo doticaja s gradnjom se osam dana bavilo obnovom napuštene kućice u napuštenom selu.
Koliko ti se to iskustvo razlikovalo od prijašnjih iskustava sa studentskih radionica?
F.Š.: Dok su se ostale radionice bavile više teoretskim i konceptualnim intervencijama, ova je imala konkretni, prozaični rezultat u jednom okruženju sasvim drukčijem od onog u gradu. U Dragodidu su se klale kokoši kako bi mogli jesti, kuhalo se na otvorenoj vatri, pralo se u moru, i to je zapravo bilo otkriće, ta promjena sredine i rad s rukama. Pa i mali odmor od tog silnog teoretiziranja kojem smo konstantno bili izloženi na fakultetu. Naš je cilj zapravo bilo beskrajno jednostavno opisati: svojim rukama napraviti krov kamene kuće!
To nam je iskustvo građenja bilo toliko fascinantno da smo i sljedećih godina odlučili organizirati radionice u selu Dragodid. Nakon nekoliko godina učinilo se zgodno i prikladno dio tog tradicijskog znanja pretočiti u crteže, pa je tako nastala i moja diploma te priručnik „Mediteranska kamena kuća“ s čijom smo objavom u izdanju Instituta za turizam po prvi puta počeli s edukacijom šire javnosti o tradicijskoj gradnji.
Koliko je to iskustvo bilo presudno da suhozidne radionice postanu glavna aktivnost udruge?
F.Š.: Bez radionica udruge ne bi ni bilo: u prvih nekoliko godina radna ljetovanja u Dragodidu su bila jedina aktivnost, a udruga je bila samo formalni okvir da bismo mogli putem natječaja za donacije priskrbiti koju kunu za put i hranu. Ispočetka smo to radili kroz udrugu studenata arhitekture koja nam je ostala od EASA-a, a u prosincu 2007. osnovali smo udrugu Dragodid. Ironično, desilo se da se to poklopilo sa smrću barba Andrije, nakon koje smo pomalo prestali dolaziti u selo, a aktivnost se privremeno preselila u virtualni prostor, na web dragodid.org na kojem i danas pišemo članke i skupljamo sve vijesti i materijale.
Nakon nekoliko godina zatišja došla je volja i prilika ponovno zaprljati ruke, ali na logistički pristupačnijem mjestu, napuštenom selu Petrebišća na Učki gdje smo 2010. organizirali prvu radionicu, ovaj puta potpuno javnog karaktera. Radionicu smo organizirali istom energijom i s istom zafrkancijom koju smo naučili na Visu i to se nastavilo do danas. Trideset ljudi raznih struka i generacija, od kojih neki nikada nisu prenoćili na otvorenom, deset dana na 800 metara nadmorske visine živi i radi u šatorima, često pod ljetnim pljuskovima i udarima groma, bez struje, interneta, telefonskog signala i svih blagodati modernog života. Da ne spominjemo da se svaki dan mora kuhati za tih tridesetak ljudi, nekada na plinskoj boci, a nekada u suhozidnoj peći koju smo sami napravili. Radovi obuhvaćaju razne tradicijske graditeljske poslove od tesanja drvene konstrukcije za krovove, gradnje i obnove podzida, branje kamena i izrada ploča za pokrov, do čišćenja zidova i puteva od korova, a sve pod mentorstvom starih lokalnih majstora. Taj nam je entuzijazam i jedan robinzonski pristup baštini, pomalo neočekivano, već iduće 2011. godine donio prestižnu nagradu Europa nostra, valjda kao najjeftiniji projekt u povijesti te nagrade.
Kako je osvajanje nagrade Europa nostra 2011. godine promijenilo vaš rad?
F.Š.: Morali smo se malo uozbiljiti. Kada smo oglašavali radionicu, na fakultetima smo postavili plakate na kojima mladi student i barba Andrija zajedno rade suhozid, bez ozbiljne svijesti o tome da smo fotografijom prikazali ono čime se u suštini bavimo, a to je prenošenje znanja na mlađe generacije. Kako smo dobili nagradu za podizanje svjesnosti u edukaciji o baštini, zapravo smo se s time morali i početi organizirano i svjesno baviti. Po prvi puta smo imali tiskovnu konferenciju, trebalo je objasniti zašto smo dobili nagradu i koji su nam planovi za daljnji rad, tako da nam ta nagrada nije donijela samo medijsku pozornost, već smo sami morali osvijestiti taj posao kojeg smo tada deset godina radili. S Europa nostra smo postali prava baštinska udruga.
Koliko obnova suhozida ima smisla ukoliko prostori koje omeđuju nemaju funkciju? Je li ipak bitnije očuvanje same vještine gradnje kojom se to radi?
F.Š.: Činjenica je da je naša obala spektakularna i jedinstvena, jer nigdje u svijetu nema takvih suhozidnih hijeroglifa urezanih u pejzaž. Čak i kao mrtva scenografija predstavlja izrazitu vrijednost i fascinantan prizor, međutim jasno je da kad nešto nema funkciju, onda se raspada ili biva zamijenjeno nečim drugim. Ali rješenje problema obnove samih vinograda i ostalog poljoprivrednog zemljišta je vrlo kompleksno pitanje, koje ulazi u domenu politike i van je naše sfere kao baštinske udruge. Ono čim se mi bavimo je popularizacija vještine gradnje, a meni je osobno najzanimljiviji jedan aspekt te vještine, koji tek danas izlazi na vidjelo, kad suhozid više nije nešto o čemu ovisi preživljavanje. Suhozidanje je, naime, jedna fizički i mentalno dosta zahtjevna, ali vrlo zabavna aktivnost, koja u kratkom vremenu pruža golemo zadovoljstvo i ponos pri pogledu na postignuto. Nakon usvajanja nekoliko početnih pravila i trikova, zidati u nekoj manje zahtjevnoj maniri mogu gotovo svi, i suhozid kao nekom čarolijom na gradilištima spaja generacije i ljude jako različitih pozadina, uvijek s puno dobrog raspoloženja i zezancije. Idealno za neke manje zajedničke pothvate obnove puteva i sličnih zajedničkih dobara, za koje se uvijek može naći koji slobodni vikend i nešto sredstava iz lokalne kase i različitih fondova. Iako se obnavlja fizički samo mali dio tog naslijeđa, naučena vještina se prenosi na iduću generaciju. Usput, kroz vlastiti fizički rad, čovjek najbolje spozna mjeru i mjerilo truda uloženog u krajolik koji ga okružuje.
Spadaju li po tome suhozidna baština u materijalno ili nematerijalno dobro?
F.Š.: I jedno i drugo, naravno. Pa vještina o kojoj pričamo je stvorila krajolik. Poanta je da tu vještinu nisu imali pojedini majstori, već je gotovo svaki radno sposoban čovjek (i žena!) sudjelovao u tom preoblikovanju krajolika. To se na neki način reflektira i u ovoj novoj ulozi suhozida kuju sam spomenuo.
Je li u tom kontekstu za jednu cjelovitu obnovu i zaštitu suhozida bitnija reforma poljodjeljstva od pojedinačnih inicijativa?
F.Š.: Svaka čast nama i ostalim pojedinačnim inicijativama, ali u svakom slučaju je bitnije stavljanje krajolika u funkciju. Naša je obala antropogenizirana u jednom jako dugom periodu. Stočarstvo je značajno mijenjalo pejzaž tisućama godina, međutim glavna transformacija krajolika u okoliš nastao građenjem zbila se gotovo u jednom trenutku, i u njoj su sudjelovale najviše dvije generacije. Pojavom filoksere u Francuskoj i Italiji potreba za vinom je drastično porasla i na našoj su se obali počeli raditi vinogradi, pa i ondje gdje to reljef inače nije dopuštao, jer je vrijednost vina dosegla astronomske cijene. Negdje sam davno čuo da se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zaradom od samo s dvije berbe biševskog plavca mogla izgraditi kuća na komiškoj rivi. Uzimajući u obzir kako je tada Dalmacija bila pod Austro-Ugarskom, dakle multinacionalnom svjetskom silom, formiranje jadranskog krajolika neodvojivo je povezeno i s tom ranom modernizacijom i globalizacijom. Kada bismo danas na taj način mijenjali reljef zbog vinograda, vino bi koštalo dvadeset, možda i dvjesto puta skuplje. Usprkos tome da su tu transformaciju krajolika naši preci već učinili za nas, pa smo utoliko u prednosti, ne samo da je jasno da se nikakvim aktom zaštite ili civilnom inicijativom ne može revitalizirati vinogradarstvo u tom obimu, već je to pomalo i izvan domene ekonomije i zakona ponude i potražnje. Ono čim se Europa bori za održavanje takvih lokaliteta i praksi koje imaju okolišnu vrijednost je poljoprivredna politika i poticaji za očuvanje i obnovu – pa i suhozida. Koliko će najavljivani agro-okolišni poticaji kod nas uspjeti to adekvatno izvesti, još ćemo vidjeti, jer je ta tematika izrazito kompleksna. Primjerice, okolišna politika nije pretjerano pomogla očuvanju suhozida na otocima jer se zabranom otvaranja kamenoloma kamen počeo uzimati iz gomila. Aktom koji štiti krajolik je zapravo postignuto da se jedan drugi krajolik počeo uništavati.
Spomenuo si kako su u jednom trenutku svi radili suhozide, međutim oni su prisutni tisućama godina na našoj obali i spadaju u kulturna dobra. Kada je obnova suhozida zapravo posao arheologa, a kada volontera? Možemo li povući vremensku liniju kada jedno prestaje, a drugo počinje?
F.Š.: Dobro pitanje. Suhozidu je jako teško odrediti starost i vrlo im je lako pomiješati slojeve, jer oni nakon desetak zima i ljeta izgledaju kao da su oduvijek tu, pa možemo na istom mjestu naći kamen koji je stavio neki Ilir i onaj koji je stavio nečiji dida, a da ni ne znamo koji je koji. A koji je vrijedniji? Za kulturna dobra su svakako nadležni konzervatorski odjeli i arheolozi i uvijek je dobro da su prisutni na terenu kad se radi na značajnijim područjima, i nije dobro da se volonterske huja-haj akcije rade na takvim mjestima. Ako se želi prilikom uređenja nekog lokaliteta postupati u suvremenoj konzervatorskoj doktrini, gdje se u obnovi treba vidjeti slojevitost i dograđivati suvremenim materijalima, tada suhozid uopće nije kompatibilan jer koristiš istu tehniku, pa možda čak i isti kamen koji se koristio tada, i postoji zaista opasnost da se uskoro neće moći prepoznati jedno od drugog. Ali, osobno više naginjem eksperimentalnoj arheologiji i pomalo restauratorskom pristupu. Ne bih imao puno dvojbi probati ponovno izgraditi vanjski bedem neke od ilirskih gradina, pa tokom gradnje pokušati pretpostaviti kako je to prije nekoliko tisuća godina rađeno. U samom procesu pokušati shvatiti koja je bila logika građenja, makar ne imajući egzaktan podatak kako je izvorna građevina uopće izgledala.
Pred nekoliko godina pokrenuta je interaktivna web stranica suhozid.hr na kojoj se pokušavaju popisati suhozidi na području Hrvatske. Koji je cilj tako opširnog mapiranja?
F.Š.: Domenu suhozid.hr registrirao je šibenski etnolog Jadran Kale. Kako su suhozidi po volumenu najznačajnija graditeljska baština u Hrvatskoj, i broje se u desecima ili stotinama tisuća kilometara, a i zbog njihovog „demokratičnog“ nastanka, odlučio je krenuti u planiranje otvorenog javnog popisa, participativne inventarizacije suhozida. To znači da svatko može pametnim telefonom fotografirati, opisati i unijeti suhozidnu strukturu. Na taj način bi u idealnom slučaju ponosan vlasnik suhozidne građevine zamijenio geodeta koji obilazi i crta suhozid, ali i etnologa koji zapisuje okolnosti njegova nastanka. Postigla bi se ujedno i vrlo široka pokrivenost područja istraživanja i popularizirala baština. Na doktorskom studiju arhitekture koji pohađam pokazali su interes za tu ideju, pa sam je zajedno sa kolegom geionformatičerem Draženom Odobašićem s Geodetskog fakulteta razvio do neke beta faze, gdje se zaista svatko može mobitelom ili putem web stranice unijeti fotografiju i osnovne podatke o suhozidnoj građevini. Podršku smo dobili i od Zaklade HAZU i Ministarstva kulture, pa je do sada u bazu unesen jedan stvarno značajan broj lokaliteta, između ostalog preko 1300 istarskih kažuna. Još nismo došli do toga da se mogu unositi i klasificirati sami suhozidi kao linijske građevine, da to postane nekakav „katastar“. Ako ima zainteresiranih geoinformatičara koji bi se iz hobija ili znanstvenog ili stručnog interesa voljeli pozabaviti time molim da nam se jave jer nam treba još ljudi, a sve ostale pozivam da s dva-tri klika unesu svoju omiljenu građevinu na Suhozid.hr.
Pred nekoliko tjedana bio si na Cipru gdje je pokrenuta aktivnost za unošenje suhozida u UNESCO-ovu nematerijalnu baštinu. Je li suhozid.hr zapravo idealna podloga za taj postupak?
F.Š.: Ta inicijativa je vrlo svježa. Ona je pokrenuta sredinom siječnja od strane ciparske Komisije za UNESCO te su se okupili predstavnici zemalja koje su zaštitile suhozid kao nematerijalno kulturno dobro. Svrha skupa je priprema kandidacije za UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva. Osim mediteranskih zemalja tu još sudjeluju Švicarska i Bugarska, a možda se pridruže još neke zemlje, jer taj fenomen je toliko široko povijesno i tipološki rasprostranjen, da ga je izrazito teško svesti pod bilo koji drugi nazivnik osim nematerijalnog bogatstva – činjenice da se uvijek radi o stavljanju kamena na kamen. Suhozid.hr ipak bilježi materijalni aspekt suhozida – kvantitativno pokazuje njegovu prisutnost u okolišu. Postoji interes da se princip mapiranja suhozida proširi na sve zemlje nositeljice nominacije, kako bi se stvorila jedinsteva baza podataka te bi se one mogle uspoređivati i analizirati i na taj način razlikovati tehnike koje nam je cilj zaštititi.
Koji su idući projekti udruge?
F.Š.: Imamo puno posla. Unošenje suhozida na UNESCO-ovu listu je značajna stvar i sigurno će nam uzeti dosta energije, pogotovo jer je ove godine na redu i revizija naše nacionalne zaštite suhozidanja kao kulturnog dobra. Jedan projekt koji je stalno aktualan je unaprjeđenje i promocija, te unošenje lokaliteta u Suhozid.hr. Vezano uz to, a i uz spomenute agro-okolišne poticaje, s kolegom Goranom Andlarom s Agronomskog fakulteta koji je doktorirao na iznimnim kulturnim krajobrazima primorske Hrvatske već neko vrijeme lobiram da se krene u jednu opsežniju studiju hrvatskih suhozida. Svakako ćemo nastaviti obnovu Petrebišća koja je prerasla u međunarodnu radionicu, a ove godine planiramo održati čak dvije uzastopno. Pretprošle smo godine potpisali ugovor o najmu općinskih objekata u selu, tako da imamo mnogo više slobode u organizaciji radionica i obnovi sela. Ta inicijativa ima dobru šansu pretvoriti se u case study gdje se svi skupa učimo zaboravljenim tehnikama i davanju nove funkcije obnovljenim kućama u vidu planinarskih skloništa i slično. Osobno me ovo posljednje posebno veseli, jer mi je i danas, kao i prije, najdraži trenutak u cijeloj priči kada nakon mukotrpnog rada, prašine i znoja vidim materijalni rezultat i znam da smo prostoru dali jednu novu vrijednost i unijeli život u nešto što je godinama bilo zaboravljeno.
Intervju vodio: Frane Dumandžić
Izvor fotografija:
www.dragodid.org
facebook.com/udrugadragodid/
www.suhozid.hr
Izvor: vizkultura.hr, 25.02.2016.
Podijeli: