U samom središtu Zagreba, tik do Ilice, smjestio se na jednom od pitomih medvedničkih obronaka Rokov perivoj. Tih i poetičan, arkadijski melankoličan, u svojoj sjenovitoj sjeti ponad užurbane Ilice u sjećanje priziva Goetheove riječi: “Tu, gdje je nekad bio stan smrti, danas je mjesto živih, kojim se užurbano kreću ljudi i bezbrižno se igraju djeca; a gdje je danas život, bit će opet smrt“. I doista, ovaj miran gradski zakutak, kojim se danas, ne baš tako užurbano, šeću ljudi i bezbrižno igraju djeca nekad je bio stan smrti- posljednje počivalište stanovnika Gradeca i Ilice.

A prije toga ti isti grečani i iličani imali su ovdje svoje vinograde i gmajne, poput Šenoina zlatara Petra Krupića. A živjela je tu nešto kasnije i neka vještica zvana Šepava Jelenka „vdovica iz Vilice pod sz. Rokom, kmetica plebanuševa“ kojoj je suđeno s još desetak žena, da su na Medvednici „mraz pak iz deždja napravile govoreći: »Mraz budi ter naškodi žitku i ljudem i to v jutro pred sunčenem izhodom«“. I na kraju, nakon svih tih trsova zaboravljenih oporih sorti, ubogih kmetica i njihovih plebanuša i grobnih humaka nad kojima su se pjevala pogrebna opijela i tugaljivi kadeši, Rokov su brijeg zaposjeli umjetnici: čak nekoliko generacija Auera, pa Frangeši, a nakon njih Nasta Rojc i Branko Šenoa, pa Ljubo Babić, Joza Kljaković i još čitav niz znanih i neznanih parnasovskih parampiona.

      

Rokov perivoj, položajni nacrt, izvor: ZG GeoPortal            Rokov perivoj, prosinac 2013., foto.: K. Galović

Rokov perivoj jedinstvena je povijesna gradska cjelina visoke urbanističke, arhitektonske i parkovne vrijednosti. Smješten je na uzvisini ponad Ilice koja čini njegovu južnu granicu. Sa zapadne strane Rokov perivoj graniči s Britanskim trgom a s istoka Dežmanovom ulicom. S njegove sjeverne strane nalazi se Josipovac- prostor koji je sa sjeverozapadne strane obuhvaćen Ulicom Vladimira Nazora, a sa sjeveroistočne Ulicom Ivana Gorana Kovačića.

            

Rokov perivoj, pogled iz zraka, izvor: ZG GeoPortal             Ludovik Bužan, 1792., izvor: MGZ

Tijekom srednjeg vijeka te kroz 17. i 18. stoljeće prostor Rokova perivoja teritorijalno je pripadao Gradecu (Teritorij liberae et regiarcivitatis Zagrebiensis). U povijesnim izvorima za njega se spominje nekoliko naziva. Najpoznatiji je Penezna gorica (in monticulo penezna Goriza dicto,). Također se javlja i naziv Gradečka gmajna (gmayna dicto prope crucem Penezne goriche posssesione; gmajna- zajednički pašnjak od njem. gemeine, op.a.) a prema potoku koji je ovdje izvirao i naziv Vilica (fluvios Ilicza, 1431.). Nakon izgradnje kapele sv. Roka (capella s. Rochi) ovaj se prostor naziva Rokovcem, odnosno Rokovim grobljem (coemeterium s. Rochi, MCZ XXI., str. 384) a prema kasnijim izvorima (katastarski list iz 1862, op. a.) i Kralečiv breg, prema potoku Kraljevcu koji je tekao podno njegova zapadnog obronka. Tijekom 1918. godine ovaj je prostor službeno imenovan Rokovim perivojem. (izvori: Monumenta historica civitatis Zagrebiae, sv. 16, 17, 18, 19, 20, 21, Zagreb, 1939.-1975.)

Tijekom srednjeg vijeka na prostoru Rokova perivoja, odnosno tadašnje Penezne gorice, nalazili su se vinogradi, voćnjaci, vrtovi i pašnjaci stanovnika obližnjeg Gradeca. Godine 1579. na tom se prostoru u pisanim izvorima prvi put spominje jedan građevni objekt. Riječ je o drvenoj kleti u vinogradu koju je kupio zlatar Petar Krupić poznatiji po romanu „Zlatarevo zlato“ Augusta Šenoe. Pretpostavlja se, da se je tijekom 16. i 17. stoljeća u neposrednoj blizini Penezne gorice, negdje kod Britanskog trga (vallis Illycky dol vocata, 1473.), nalazilo i omanje naselje Ilica (in colle Villicza dicto). (Franjo Buntak, Povijest Zagreba, NZMH, Zagreb, 1996., str. 387)

Cehovski list, početak 19. st., izvor: MK-UZKB-GZ

Zanimljiv opis ovog prostora nalazimo u knjizi „Zagreb u srednjem vijeku“ povjesničarke Nade Klaić. „Po svoj prilici, piše ona, „brdo se zvalo »Mons vigilarum«, dakle »Brdo straža«. Uz potok je išla »velika cesta« na zapad, prema gradu Susjedu. Dolina kojom je Ilica protjecala zvala se također Ilički dol. Prvotno su uz potok i na brdima oko njega bile samo šume i poneki vinograd, a od kraja XV. st. počinje se i taj kraj pomalo naseljavati.“ (N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, SNL, Zagreb, 1982., str. 215).

Do 18. stoljeća ovdje su uglavnom bili naseljeni kmetovi (kmetow Illichanczew), čija se imena često pojavljuju u raznim gradskim dokumentima. Tako se primjera radi, 1702. godine, pri suđenju skupini žena da su vještice, spominje stanovita Helena (Item fassa est, unam Helenam »Šepava Jelenka« dictam) „vdovica iz Vilice pod sz. Rokom, kmetica plebanuševa“ (I. Tkalčić, Isprave o progonu vješticah u Hrvatskoj, Starine, XXV., Zagreb, 1892., str. 26-27)
Do prenamjene Penezne gorice u groblje došlo je nakon kuge koja je krajem 1647. i početkom 1648. godine poharala većinu tadašnjih zagrebačkih naselja. Zbog poduzetih strogih mjera zaštite od pošati jedino je bio pošteđen Gradec. „Čim je zaprijetila pogibelj i samom Zagrebu“, piše Rudolf Horvat, „poduzelo je gradsko poglavarstvo i zastupstvo potrebne mjere opreznosti. Da se kuga ne uvuče u gornji grad, odredilo je zastupstvo 5. studenoga 1647., da od sada moraju biti zatvorena troja gradska vrata…, te će se u gornji grad ulaziti jedino kroz kamenita vrata… Kod kamenitih vrata stajat će čitavoga dana po dva člana gradskoga vijeća, da paze, da u gornji grad ne uđe kakav čovjek, koji boluje od bolesti.“ (R. Horvat, Prošlost grada Zagreba, Zagreb, 1942., str. 28-30)
Mjere opreza spasile su od pošasti Gradec, no ne i njegovo podgrađe, te područje Kaptola i Nove Vesi. Kako piše Horvat, „građani gornjeg grada danomice su slušali jauk bijednih stanovnika izvan bedema, gdje je kuga nemilosrdno morila stari i mlado, muško i žensko.“ (R. Horvat, Prošlost grada Zagreba, str. 29) Iz straha pred kugom stanovnici Gradeca i Kaptola zavjetovali su se da će u čast sv. Roka, sveca zaštitnika od kuge, izgraditi zavjetne kapele. Stanovnici Kaptola odlučili su svoju kapelu izgraditi na brežuljku istočno od Kaptola na prostoru Šalate, gdje je kasnije izgrađeno biskupsko sjemenište i gimnazija. Stanovnici Gradeca odlučili su svoju zavjetnu kapelu podići zapadno od Gradeca, na prostoru Penezne gorice. Pretpostavlja se da je gradnja kapele započela tijekom 1648. godine. „Svatko je morao nešto raditi“, piše Horvat, „i muškarci i žene, gospoda senatori i građani obrtnici. Svojim su rukama Zagrepčani lomili građevno kamenje, što ga dovažahu iz Vrapča ili Gračana, te bi to kamenje slagali i crkvu dizali.“ (R. Horvat, Prošlost grada Zagreba, str. 29)

Zbog strmog prilaza groblju Rokovom ulicom, osobito tijekom kišnih i zimskih dana, sprovodi su se odvijali vrlo otežano. Konji su tih dana, prema opisu svjedoka, „još nekako svladali prvu strminu (do gostionice), ali bi na drugoj posustali, osobito ako je tlo bilo promočeno kišom. Tada bi pokojnika na rukama prenosili dalje otirući debeli znoj modrim platnenim rubcima.“

Rokovo se groblje zbog sve većeg broja ukopa od početka 19. stoljeća počelo širiti čitavom plohom platoa. Do značajne promjene dolazi tijekom 1811. godine, kada je na Rokovu groblju započeo pokop građana židovske vjeroispovijesti. Za tu je potrebu zagrebačka Izraelitska općina otkupila privatnu parcelu uz sjeverozapadni rub groblja. Riječ je o prvom uređenom zagrebačkom židovskom groblju. Do sredine stoljeća Rokovo groblje je proširivano u nekoliko navrata. Židovsko 1835. i 1844. godine a katoličko 1855. godine. Do sredine 19. stoljeća groblje je obuhvatilo cjelokupan plato koji se protezao u osi zapad-istok, odnosno od kapele sv. Roka do početka Josipovca (Ulica Ivana Gorana Kovačića). U ovim je gabaritima groblje bilo sve do službenog zatvaranja 1876. godine a većim se djelom njegov obuhvat zadržao i pri uređenju groblja u perivoj.
Po prvi je put Rokovo groblje precizno ucrtano u gradski plan u topografskoj rukopisnoj karti Zagreba i okolice iz 1853./4. godine (Agram Umbegung). (Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, str. 80/81) U usporedbi s Kneidingerovim zemljovidom, na ovom su planu po prvi put jasno vidljive promjene na prostoru rokovačkog platoa. Groblje zauzima cjelokupan plato od kapele sv. Roka do početka Josipovca. Položaj kapele je točno ucrtan, a groblje je označeno s križevima. Položaj židovskog groblja nije označen. Na padinama groblja s istočne, južne i zapadne strane ucrtani su vrtovi, voćnjaci i vinogradi. Najveći je vinograd ucrtan na iličkom obronku između Mesničke i Medulićeve ulice. Ispod njega ucrtani su vrtovi koji se spuštaju do kuća uz ulicu. Sjeverni dio, odnosno Josipovac prema grafičkim je oznakama uz groblje dijelom zasađen s vinogradima, a ostatak zauzimaju oranice. Na planu je ucrtano i nekoliko izgrađenih objekata na prostoru Rokove ulice a također je vidljiva gradnja na prostoru budućeg Britanskog trga. Zapadno od Britanskog trga, uz cestu za Pantovčak, ucrtan je i položaj pravoslavnog groblja. Na sličan je način prikazano Rokovo groblje na tiskanom zemljovidu Zagreba i okolice (Agram sammt Umbegung), također izrađenom 1853. godine. (Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, str. 82/83).
ZAKLJUČAK

Rokov perivoj jedna je od najznačajnijih cjelina hrvatske moderne visokih urbanističkih, arhitektonskih i parkovnih vrijednosti. Iako nije u potpunosti izveden prema izvornoj zamisli arhitekta Viktora Kovačića, duh njegove vizije ovdje je trajno prisutan, kao i onih brojnih umjetnika koji su ga u jednom trenutku svoje prisutnosti učinili središtem hrvatske umjetnosti. Riječju, Rokov perivoj trajno je zadužio hrvatsku kulturu a na nama je da se o njemu skrbimo s dužnim poštovanjem.

Više o Rokovom perivoju saznajte na blog stranici.

Izvor: Panoptikum, 08.02.2016.