Nakon najnovijih “događanja na domaćoj političkoj sceni” – ovdje prvenstveno mislim na još uvijek nevjerojatno, apsurdno imenovanje jednog Hasanbegovića za ministra kulture – nameću se dva ključna i nimalo ugodna pitanja. Prvo pitanje jest, je li arhitektura dio kulture? (Ako jest, gdje su svi ti tekstovi, gdje protesti?) Jesu li arhitekti kulturni radnici, a arhitektura kulturni proizvod ili je arhitektura postala nešto drugo, nešto isplativije i prozaičnije? Drugo pitanje je: trebaju li uopće arhitekti biti politični, usuđuju li se biti politični i, ako da, do koje mjere

*Londonderry, Sjeverna Irska, 1971. Fotograf Don McCullin (izvor theglobeandmail.com)

Naime, akteri domaće “kulturne scene” stali su nedavno refleksno u obranu… zdravog razuma, prije svega: novi ministar nema ama baš nikakve veze s kulturom niti razumije što bi ona uopće trebala biti u suvremenom kontekstu (o njegovom filofašizmu je izlišno pisati ovom prilikom). Politika je odlučila napasti kulturu, pa kultura nije imala izbora nego postati političnom. Preko noći oglasile su se strukovna udruženja, klubovi, društva. Glas su podigli novinari, umjetnici, dizajneri, pisci, glumci, redatelji, pjesnici. I arhitekti. Tek pokoji arhitekt i arhitektica, mahom mlađe dobi, ali ipak. Imenom i prezimenom. Budući da se arhitekturom bavim već desetljećima, jasno je da mi je bilo posebno zanimljivo pratiti upravo reakciju kolega, protest malobrojnih, ali i iznenađujuću i poraznu šutnju, ili bar suzdržanost, većine – i većine strukovnih udruženja.

Naravno, nema ničega posebno hrabrog u potpisivanju online peticija ili “registara izdajnika”, u odlasku na popodnevne proteste, pa ni u sudjelovanju na Gay Prideu ili sličnim manifestacijama. Čini se očiglednim da bi svaki odgovorni građanin, svaka misleća osoba koja drži do sebe i do drugih trebala sudjelovati u ovim naporima, ako uopće vjeruje u napredak ovog društva i ove države, u boljitak zajednice i jednaka prava za sve. Naravno, mnogi se ipak neće pojaviti. Jedni su rezignirani, razočarani, očajni. Drugi su pak već spakirali kufere i otišli nekamo drugdje. Treći su “odrasli” i “odgovorni”, realni i realistični, četvrti su cinični ili pesimistični, peti se boje za svoj posao ili svoju financijsku, pa i akademsku budućnost, šesti su uhljebi, sedmi…

Nema dakle ničeg posebno hrabrog u tim skromnim gestama solidariziranja “sa svojima”, s ljudima s kojima dijelimo svakodnevicu, sudbinu, mišljenja, vrijednosti, pa i svjetonazor (riječ koja se danas spominje i izvlači iz futrole jednako često kao i izraz “duge cijevi” kad krenu kakvi obračuni policije s lokalnim mafijašima). Gotovo da i nemamo izbora. Ali ostaje pitanje: zašto jedni šute, a drugi progovaraju i bore se? U čemu je stvar? Jesu li oni politični nagliji, brzopletiji, a oni apolitični pametniji, zreliji, realističniji? Ili su politični hrabriji, a oni apolitični kukavice? Tko je ustvari u pravu?

Nekad se mora progovoriti i protestirati, bez obzira na posljedice i osobni profit. Neke su bitke i neki ideali toga vrijedni. A kad smo već kod posljedica… O kakvim posljedicama uopće govorimo? Danas nema lomača, nema progona niti gulaga. Nema oduzimanja pečata ili strukovne suspenzije. Dakle, nazovimo stvari pravim imenom: jedini rizik je novac – više ili manje novca. (Nažalost, novac je danas često i jedini motiv iza bilo kakvog političkog djelovanja ili nedjelovanja, pa i iza društvenih angažmana.)

 

*Šah s ljudskim figurama, Sankt-Peterburg, Rusija, 1924. (izvor VIA)

Arhitekti nikad nisu stvarali u vakuumu. Oduvijek su trebali naručitelje; kraljeve, pokrovitelje, crkvu, mecene, investitore i partnere. Novac mora odnekud doći, razumije se. Arhitektura, odnosno realizacija arhitektonskih projekata, skupa je rabota, danas kao i kroz povijest. Pojednostavljeno gledano, arhitekti ovise o dva izvora financiranja. Ma koliko velik ili skroman neki projekt bio, novac uvijek dolazi ili od strane privatnih ili od strane javnih investitora. Iza oba modela stoje pojedinci, u pravilu moćniji od arhitekata, koji imaju vlastite vrijednosti, vlastiti svjetonazor, svoje lojalnosti, principe i svoj pogled na pitanja profita, zajednice, morala, pa i pravde. Priznali to ili ne, svakim svojim angažmanom, svakim potpisom i početkom rada na nekom projektu, arhitekti ujedno prešutno pristaju i na neki manje ili više definiran sustav vrijednosti, i ulaze u svojevrstan “savez” – bilo s vragom ili anđelom, bilo s bijelima ili crnima, plavima ili crvenima.

S pravom ili ne, arhitekti su si u prošlom, herojskom i avangardnom stoljeću utvarali da će promijeniti svijet, riskiravši vlastite karijere pa i živote na oltaru ideja i vizija. Pisali su manifeste, radili izložbe, družili se s nepodobnima – umjetnicima, anarhistima, pjesnicima i pijancima. Vikali su, stvarali buku, izlagali se fizičkoj i političkoj pogibelji, zamjerali režimima. Njihova su djela odjekivala, i nešto predstavljala. Zatvaralo ih se i progonilo.

Danas je postalo “mudrije”, oportunije stajati po strani, i čekati razvoj situacije, nadati se mrvicama narudžbi s gospodarevog postizbornog stola. Arhitekti se često u javnosti vole prezentirati manje-više nevinima i apolitičnima, ili panpolitičnima, u ime političke korektnosti, u ime neke profesionalne pristojnosti i diskrecije. Ali i kako si ne bi zatvorili nijedna vrata. Oni se predstavljaju jednostavno profesionalcima koji odrađuju svoj posao, ono za što ih plaćaju. Ovakav je stav daleko manje rizičan od promišljanja i preuzimanja potpune odgovornosti, daleko sigurniji od dilema i sukoba, borbe za čistu savjest i pravedno društvo. Linijom manjeg otpora, javni diskurs danas ionako novac i kapital sve više opravdava i pere, oslobađajući ga negativnih konotacija: postaje sve manje bitno otkud novac dolazi i na čijoj muci ili kojom nepravdom je zarađen. Svejedno je radi li se o “krvavim” dijamantima, farmaceutskoj ili duhanskoj industriji, projektu za mafijaša, dilera ili ratnog zločinca. Nije bitno gradi li se velebna zgrada neke institucije u korumpiranom ili totalitarnom društvu (Rem Koolhaas, Zaha Hadid i brojni drugi), ili sjedište aferama opterećene banke ili osiguravajuće kuće. Udijelite li mu projekt, arhitekt je vaš yes man.

 

*Prizor iz videa “I Am the Architect, This is not Happening, This is Unacceptable”, 2012. Autor Henry Coombes (izvor city gallery.com)

U arhitektonskim krugovima, upravo je Rem Koolhaas bio jedan od glavnih ideologa ovog “novog pogleda na novac” – ali i politiku uopće. Od ranih buntovnih studentskih projekata pod utjecajem revolucionarne 1968-e, ali i tekstova Bataillea i sličnih boraca protiv establišmenta i kapitala, protiv arhitekture kao izraza moći i represije, Koolhaas je prešao dug put i učinio – potpun zaokret. Umjesto otpora i propitivanja, Koolhaas je u devedesetima spindoktorski bezočno odlučio prigrliti, pa i glorificirati kapital koji mu je značio potencijalno veliku zaradu i osobnu promociju, učinivši go with the flow novom arhitektonskom mantrom. If you can’t beat ‘em, join ‘em. Ako ih već ne možeš pobijediti, pridruži im se.

Svojim brojnim tekstovima i knjigama, istraživanjima i predavanjima, uzdigao je sve ono što je arhitekte ne tako davno mučilo – koncepte bignessa, shoppinga, komodifikacije i konzumerizma, upitan moral klijenata i porijeklo novca – na pijedestal ne samo prihvatljivog i neizbježnog, nego i logičnog pa i obećanog. Poput futurista nekoć, i njihove oduševljenosti tehnologijom i brzinom, Koolhaas je bio oduševljen Novim svjetskim poretkom, deregulacijom i privatizacijom, korporativnom moći i kineskom brzinom gradnje. Od Harvarda do AMO-a, pisalo se za kapital, ne protiv njega. Umjesto kritičkog odmaka, arhitekti su najednom dobili Učiteljev blagoslov da slobodno služe slobodnom tržištu i novoj ekonomiji – bez zadrške. Sve ono što je još u osamdesetima (a pogotovo u sedamdesetima) smatrano prijezira vrijednim, reakcionarnim ili bar moralno suspektnim, odjednom je postalo sasvim normalnim i, dapače, pozitivnim, čak konstruktivnim. Počelo je post-kritičko doba, u svakom smislu te riječi.

 

*Trumpov zlatni rez (izvor reddit.com)

No, vratimo se ipak domaćim prostorima, našem nevelikom tržištu od nekoliko milijuna stanovnika i par desetaka u svakom pogledu ispodprosječnih političara i novopečenih bogataša koji ovom zemljom upravljaju, oblikujući je prema vlastitim uskim interesima i nahođenjima.

Netko pragmatičniji ovdje bi se možda zapitao: je li jednom arhitektu na ovim prostorima danas MUDRO (odnosno koliko je oportuno) biti političan? Nadalje, MORA li arhitekt baš biti političan? Ili je to pitanje društvene, osobne, stručne i intelektualne ODGOVORNOSTI, pitanje mentalne higijene? Jezičac na vagi savjesti.

Netko, pak, manje sklon spomenutom “kolhasovskom obratu”, pogledao bi širu sliku i postavio sasvim drukčija pitanja. Odluče li arhitekti stajati po strani svaki put kada se zakuha, svaki put kada se odvijaju ovakve političko-kulturne bitke, kojim će pravom u budućnosti očekivati da ih se shvaća ozbiljno, da se njihov proizvod uopće smatra kulturnim? Na koji način, mjeren kojim mjerilima? Može li se danas arhitekte smatrati društveno odgovornima? Zbog kojih to poteza?

*Javni WC u Parizu, intervencija (izvor imgur.com)

 

Odluče li arhitekti stajati postrani u ovakvim krizama (jer ovo jest kriza), pitanje je zašto bi ih javnost – ili povijest – uopće nastavila percipirati kao relevantne društvene aktere. Zašto bi im poklanjala povjerenje i buduće projekte, ako se radi o stručnjacima koji, ponad novca i vlastitog interesa, bilo kreativnog ili financijskog, nisu vođeni i interesom društva u kojem rade? Letvica je doista sve niža, a arhitekti začudo i dalje očekuju i zahtijevaju jednako poštovanje i jednak društveni status, unatoč manjku otpora i ideologije, unatoč rapidnom srozavanju na puku uslužnost kapitalu. Klijent je kralj. A arhitekt više nije javni intelektualac nego – plaćenik.

Od nečega se mora živjeti, reći će oni okorjeli i iskusni. Pogotovo je glupo zamjeriti se desnoj vlasti i svima koji s njom šuruju, obzirom na konzervativnu prirodu kapitala i sklonost bogatih desnoj agendi. Zašto bučiti, zašto rezati granu na kojoj ćeš možda sutra udobno sjediti. Pa ipak, arhitekti koji su obrazovani na teoretskim postavkama i uvjerenjima radikalnih sedamdesetih i osamdesetih, uvijek će tvrditi da postoji nešto više, da se može učiniti više, da se vrijedi boriti.

Vraćam se ovdje na jednu misao vezanu još uz temu arhitektonskog obrazovanja. U tom se tekstu, između ostaloga, ispostavilo da je ključno upravo sljedeće pitanje: kakve arhitekte uopće želimo, kao društvo? Kakve arhitekte trebamo, a kakve stvaramo? (link na članak) To se pitanje ponavlja i ovom prilikom. Želimo li idealiste i sanjare, ili pragmatične poslovne ljude? Ili i jedno i drugo? Treba li struka biti politična ili apolitična, uslužna i poslušna, ili snažna i politički relevantna? Kompromisna ili beskompromisna? Trebamo li arhitekte koji služe politici i kapitalu, koji bespogovorno poštuju njihove zakone i odluke, ili arhitekte koji će biti politički aktivni i stvarati vlastiti kulturni i kreativni manevarski prostor?

*Arhitekt u potrazi za znakom (izvor reddit.com)

Jedno je očigledno. Što god danas kao arhitekti odlučili, posljedice po struku bit će ozbiljne i vidljive, i, po svemu sudeći, konačne i neopozive. Povratka nema. Izgubi li arhitektura i ovo malo svog kredibiliteta, prokocka li i ovo malo ugleda koji joj je ostao, bit ćemo na pragu novog doba. Doba jedne vrle nove…arhitekture.

Ili kako se to tada već bude nazivalo.

Izvor: vizkultura, 04.04.2016.