Je li gore da o ključnim gradskim prostorima odlučuje korumpirana struka ili potpuni amateri – bilo građani kroz neki referendum, bilo načelnici općina i gradonačelnici skupa s nekoliko referenata – u Splitu je postala lažna dilema.

Posljednji primjer švercanja komunalnog zahvata pod javnu nabavu “izrade umjetničkog rješenja spomenika Gaji Bulatu s pripadajućim rješenjem podne površine” (ovdje) na istoimenom trgu kao “uvertire u novi urbanističko-arhitektonski natječaj” (sic!) ipak je malo žešći šamar od uobičajenih.

Trg Gaje Bulata izuzetno je kompleksan prostor u samoj jezgri Splita, u njegovom navodno najzaštićenijem dijelu – A zoni pod zaštitom UNESCO-a – na kojem se nalazi niz povijesno i/ili arhitektonski vrijednih zdanja: barokni bedem Priuli, Hrvatsko narodno kazalište, crkva Gospe od Zdravlja, kuća Jelaska, robna kuća Prima; na njemu je posljednja stanica javnog gradskog autobusa na samom rubu ulaska u pješačku zonu jezgre grada, a danas je i neformalno parkiralište dostavnih vozila, vikendima i parkiralište onima koji, eto, moraju stati izravno pred crkvom u kojoj sklapaju bračne zavjete.

Kuća Jelaska nespretno lomi trg u dva dijela, a u jednom je nekada postojao prilično bogat perivoj za čiju se obnovu/interpretaciju zalagao, iz svojih razloga, Konzervatorski odjel Ministarstva kulture, prigodno smješten u neposrednom susjedstvu. Jednom riječju kaos, a kaos ovog tipa ne rješava se, već usložnjava “umjetničkim rješenjem” na dijelu obuhvata.

Trg Gaje Bulata, sadašnje stanje

Nešto što bi samom pozicijom trebalo biti kapitalni projekt, s brojem Komore arhitekata i natječajem pripremljenim prema njezinu pravilniku, brljavi se nečim što može biti legalno po Zakonu o javnoj nabavi i oko čijeg su se teksta konzervatori prethodno usuglasili s Gradom (i čiji se predstavnik u natječajnoj komisiji, Ambroz Tudor, odlučno izuzeo iz žiriranja, valjda zbog sukoba interesa), ali je na više razina u suprotnosti s javnim interesom, a i interesom arhitekata koji u ovom slučaju nitko ne štiti.

Kako Dražen Pejković, gradonačelnikov savjetnik za urbanizam (za što, pitat ćete možda uz kiseli cerek), voditelj Stručnog savjeta UHA-e, kolegama objašnjava svoju ulogu u ovoj priči, tema je kojom bi se trebali pozabaviti sami arhitekti. Društvo arhitekata Splita u svojoj je reakciji oštro osudilo netransparentnost provedbe ovog natječaja i druge problematične aspekte – podrška svih strukovnih udruženja bila bi očekivana, zar ne?

Na našoj se minijaturnoj sceni takav trg ne projektira baš svaki dan, ne bi li bilo barem pristojno da se natječajem barem pokuša okupiti što više ljudi koji znaju pristupiti tako zahtjevnoj temi?

Perivoj nekad

Prije dvadesetak godina proveden javni urbanističko-arhitektonski natječaj za isti trg bavio se, logično i po pravilima struke, čitavim obuhvatom.

Hrabri pobjednički rad tada je predvidio i rušenje kuće Jelaska i bez obzira na aktualnu stvarnost u kojoj zahvat takvih proporcija nije realan, ukupni analitički doprinos tog natječaja itekako je vrijedan pažnje, a u ovoj je javnoj nabavi ne samo zanemaren, već i poništen: neambiciozno i naizgled benigno postavljen zadatak rezultirao je sa samo pet (!) neambicioznih i naizgled benignih rješenja, a eventualna će realizacija pobjedničkog trajno blokirati sustavno prometno, oblikovno, infrastrukturno i komunalno uređenje.

Čemu, osim da bi aktualna administracija imala što staviti na predizborne plakate ili da bi se možda, što bi se dalo naslutiti iz natječajnih uvjeta, uredila infrastruktura za novi grozd kioska na javnoj površini?

Đani Martinić i Frane Šitum, Damir Vujčić: pobjednički rad “na najuspješniji način interpretira povijesnu slojevitost prostornog konteksa povezujući memoriju na Gaju Bulata, perivojni urbanistički kontekst trga ispred kazališta tijekom 19. i 20. stoljeća i nekadašnje  izvore vode (…).

Odmjerena i kvalitetna suradnja između arhitekta i umjetnika očituje se u skladnoj i našem vremenu primjerenoj urbanoj intervenciji , koja donosi novu i očekivanu dodanu vrijednost u prostorni ambijent užeg središta grada.”

Povijesni splitski gradski trgovi i šetnice pretvoreni su kafiće i prodajne prostore: ovog je ljeta ugostitelj koji je nehajno nabacao jastučiće po Peristilu zabranjivao da se na javnom trgu sjedi bez naručivanja pića; Narodni trg (Pjaca), Carrarina poljana, Voćni trg, Prokurative… svi su gotovo neprohodni zbog većma ilegalno metastaziranih terasa i kioska.

Koncesije za njih daje nekakvo stručno vijeće, a ako ih oni ne odobre – dodijeli ih gradonačelnik glavom i bradom, odnosno odlukom. Na Rivi zatrpanoj kioscima prije skoro dva mjeseca jedan je ugostitelj nasilno iselio inventar i zauzeo prostor drugog, koji je imao sve dozvole, što do danas u Gradu nije riješeno.

Ostao je još taj neugledni Trg Gaje Bulata, na sjajnoj poziciji i s velikim pješačkim prometom – izgleda da je došlo vrijeme da se i on “privede svrsi”. Zadnji prostor koji je u punom smislu javni, pa tako i jedini preostali prostor u centru gdje se može organizirati javni prosvjed, što ironiju postavljanja spomenika koji bi trebao simbolizirati “građanski Split” samo dodatno podcrtava.

U raspisivanje natječaja za javnu nabavu krenulo se temeljem manipulirane odluke splitskog Gradskog vijeća iz 2007. godine kada je odlučeno da se “postavljanje spomenika predviđa u obnovljenom perivoju” što se u raspisu pretvorilo u “pripadajuće uređenje podne površine”.

Nekakve refleksije perivoja i fontane postoje u natječajnim rješenjima, ali je njihova kvaliteta duboko upitna; još je u arhitektonskom smislu najpošteniji rad Nikole Popića koji je povijesni perivoj u osnovi ignorirao.

U natječaj je “elegantno” podvaljen i “spomenik vodi” na lokaciji pa su se u PR tekstićima kojima se opravdava ovaj zahvat svi naglo sjetili da kvart u kojem se trg nalazi, Dobri, “leži na izvorima”, nadajući se valjda da će svi zaboraviti da je nedavno Komisija za imenovanje ulica i spomenike kontroverznu Bajamontijevu fontanu prevela u Spomenik vodi (o čemu smo pisali ovdje). Jedva čekam da netko, vjerojatno od splitskih konzervatora, potegne argument da Splitu nisu potrebna dva jer, eto, već imamo jedan na Trgu Gaje Bulata.

Procijenjena vrijednost nabave bila je 300.000 kn, uz limit sveukupne ugovorene vrijednosti od milijun kuna čime se, naravno, zaobilazi Gradsko vijeće i odluka povjerava izravno gradonačelniku. Već u travnju ove godine izlazi informacija da je Grad za uređenje trga u proračunu osigurao “oko 2,9 milijuna kuna”, a po nedavnoj objavi rezultata natječaja taj iznos narastao na “oko 4 milijuna”.

Spomenik, opločenje, par nasumično pobacanih stabala i kamenih klupa za 4 milijuna kuna? Sumnjam. Je li onda stvarni projektni zadatak zapravo sadržan u natječajnom uvjetu kojim je potrebno “predvidjeti dostupnost i funkcionalnost instalacija nakon realizacije projekta”?

Koje bi trebale biti iduće faze uređenja? (Još) ne znamo, Grad ne smatra potrebnim kontekstualizirati ovaj spomenik. Ili nema kako? Kontekstualizacija vodovoda i kanalizacije traži puno širi obuhvat.

S obzirom na sve navedene okolnosti, sama je rješenja bespotrebno komentirati, nije se ni komisija pretrgla u svojim obrazloženjima. Ipak, zabavite se slikama s izložbe koja je još par dana otvorena u Banovini.

Zoran Jurić, Branko Silađin: Gajo Bulat, za razliku od Tuđmana, samo je dijelom izašao iz kocke.

Marko i Zdenka Gugić, Darija Sinovčić

Mile i Roara Blažević, Nikica Blažević

Odluku o odabiru nagrađenih i obrazloženja čitajte ovdje i ovdje.

Izvor: pogledaj.to, 06.09.2016.