Je li ministar Mihael Zmajlović nedavno predstavio Zakon o zaštiti prirode ili zakon o investicijama u zaštićenim dijelovima prirode, sukus je reakcija u javnosti na nacrt novog Zakona, budući da su ključne riječi kojima je o njemu govorio bile “razvoj” i “investicije”.

Posla oko reforme Zakona o zaštiti prirode u prvom se dijelu prošle godine uhvatila bivša ministrica dr. Mirela Holy. Lani u travnju i svibnju provedena je i javna rasprava o nacrtu ovoga Zakona. No, izmijenjena verzija zakona koju je predstavio ministar Zmajlović od prvobitne se razlikuje u tolikoj mjeri da Mreža udruga za zaštitu okoliša Hrvatske “Zeleni forum” drži kako je “nužno provesti ponovljenu javnu raspravu”.

Da “Zmajlovićev” Zakon o zaštiti prirode snažno ide na ruku investitorima, vidljivo je već iz retorike kojom je predstavljen: “Vlada opća percepcija kako zaštićena područja, kao i ekološka mreža u cjelini, blokiraju razvoj i investiranje“, zbog čega je zakon i osmišljen kao “poluga razvoja”, “pravni okvir za poboljšanje investicijske klime” te “definiranje zaštite prirode kao platforme razvoja i poboljšavanje kvalitete života”.

Investitorima se pogoduje pojednostavljenjem, ubrzavanjem i pojeftinjenjem postupka ocjenjivanja prihvatljivosti strategije, plana, programa ili zahvata na ekološku mrežu.

No, hrvatska Nacionalna ekološka mreža koja uključuje 47 posto kopnenog i 39 posto morskog teritorija, od 1. srpnja umrežuje se u europsku ekološku mrežu Natura 2000 koja, međutim, u Hrvatskoj obuhvaća manju površinu – 36,92 posto kopnenog i samo 16,60 posto morskog područja, što znači da će značajan dio Nacionalne mreže ostati ‘nepokriven’. Srđ, recimo, ne ulazi na popis Nature 2000, što zainteresiranim investitorima znatno olakšava ulagačku proceduru.

Naime, kako upozoravaju iz Zelenog foruma, to što Natura 2000 pokriva znatno manju površinu nego što je pokriva Nacionalna ekološka mreža, “znači da će brojna područja od nacionalnog značaja biti izdvojena iz procedura Ocjena prihvatljivosti strategija, planova, programa i zahvata.

Štitit će se kroz ugradnju uvjeta zaštite prirode u dokumente prostornog uređenja i planove gospodarenja prirodnim dobrima, što smatramo da nisu dovoljno jaki pravni mehanizmi za očuvanje ovih područja”.

Treba ipak reći da će se ocjena prihvatljivosti za ekološku mrežu u nekim slučajevima provoditi i za zahvate koji se nalaze izvan Natura 2000 područja. Ako, naime, zahvat koji se nalazi izvan Nature može imati utjecaja na vrste i staništa Natura 2000 područja – tada je ocjena obvezna.

Kako nam je rekla Ramona Topić, načelnica Odjela za ocjenu prihvatljivosti zahvata za prirodu Državnog zavoda za zaštitu prirode, ocjena se ne provodi ovisno o samoj lokaciji zahvata, nego ovisno o utjecajima zahvata koji se mogu protezati i na zaštićeno područje unutar ekološke mreže. A hoće li ocjenjivanja uopće biti, odlučuje resorno ministarstvo odnosno resorne županijske službe.

– Iako se našim podmorjem često volimo hvaliti kao jednim od najvećih bogatstava Hrvatske, Zakon je propustio priliku za jačanje njegove zaštite – u Naturu 2000 ulazi puno manje morsko područje od onoga koje je pokrivala Nacionalna ekološka mreža.

Zakon je propustio riješiti i gorući problem uspostave jasnih i učinkovitih pravnih mehanizama regulacije ribolova u zaštićenim područjima, posebice parkovima prirode – kaže Zrinka Jakl, predsjednica “Sunca“, udruge za prirodu, okoliš i održivi razvoj.

– Sudeći prema onome što je najavljeno, novi zakon je idejno loš i nestručno napravljen – ocjenjuje Ladislav Radoslović iz Rijeke, odvjetnik, predsjednik udruge za zaštitu prirode “Animalia”.

– Trebalo bi definirati što je to zapravo “razvoj“, i zašto bi trebalo “razvijati“ područja koja bi se trebala razlikovati upravo po tome što su prirodna, intaktna, a kao takva su, uostalom, i dospjela pod zaštitu. Radoslović upozorava da postoje dva modela korištenja zaštićenih područja: jedan uključuje obilazak, zabavu, razonodu i rekreaciju, kao, recimo, dio Nacionalnog parka Plitvička jezera ili otoci Veliki i Mali Brijun, no rezervatima, nacionalnim parkovima i parkovima prirode kakvi su, recimo, Kornati, Sjeverni Velebit, Risnjak i drugi svrha postojanja je upravo očuvanje netaknute prirode koju čovjek samo “gleda“, bez ikakvih intervencija.

Pritom nije važno koliki je zahvat – upozorava Radoslović – jer i onaj najmanji, na najmanjem mogućem području, prirodi može napraviti golemu štetu.

Svaka ideja “razvoja“ na takvim područjima je vrlo, vrlo opasna i izrazito štetna, jer bi značila, drži Radoslović, uništavanje prirode. S druge strane, zahvati na zaštićenim područjima koja bi to trpjela, kao što su dva najveća brijunska otoka, “morali bi se provoditi vrlo pametno i oprezno, no i to je sklizak teren s obzirom na da novi zakon “kakav je predstavljen otvoreno pogoduje investitorima“.

“Uz jasno propisane mjere očuvanja mogući su investicijski zahvati gotovo svugdje“, rečeno je pri predstavljanju ovoga zakona. Zrinka Jakl kaže pak da je, “bez obzira kakav zakon imali, ono što nas najviše brine, njegovo tumačenje i provedba u praksi”.

 

Izvor: Slobodna Dalmacija, 13/3/2013