Projekt 1 POSTOZAUMJETNOST u suradnji sa Zelenom akcijom organizira tribinu Klupa u gradu koja će se održati u četvrtak, 22. ožujka 2012. s početkom u 20 sati u prostorima Zelene akcije, Frankopanska 1 (dvorište). Na tribini će se diskutirati o problemu gradske komunalne opreme, donjogradske pješačke zone i općenito politka javnog prostora Zagreba. Gošća tribine je urbana antropologinja Sonja Leboš, a voditelj Saša Šimpraga.

Tekst koji slijedi izvorno je objavljen u Komunalnom vjesniku 108 – godina XI, 18. studenog 1994., str. 14 (stručni članak) te se nalazi u autoriziranom prijepisu u publikaciji URBANA SLIKOVNICA 1. Fedor Kritovac, Gradski detalj. Uredile: Dafne Berc, Sonja Lebos, Valentina Gulin – Zrnic. Zagreb: UIII, 2011.

 

Fedor Kritovac: KLUPA U GRADU

– Klupa je svojevrsni pokazatelj i mjerilo urbaniziranosti neke sredine

– U njegovanom parku klupa je element koji dopunski svjedoči o dotjeranosti i potpunosti uređenog prostora i brizi nad njim

Sjedenje u gradu – klupa

Sjedenju je u gradu namijenjen poseban predmet, ‘komad’ namještanja eksterijera: klupa. Zarana, ona se već nalazi uz granicu privatnog posjeda, pridružena ogradnom zidu ili pročelju zgrade, da bi tako i za ukućane i za prolaznike označila dozvoljeno mjesto susreta, razgovora i odmora, uz ispunjenje znatiželje promatranja.

Ona na mediteranskim trgovima, iznutra i izvana, uokviruje gradske lođe, naslanja se na crkve, da bi u 19.stoljeću postala tipski i tipičan element opremanja gradova industrijskog doba, prvenstveno u parkovima, na bulevarima, željezničkim stanicama, promenadama i vidikovcima – tamo gdje joj je pronađeno mjesto za jedan, ili više razloga gradskog življenja; odmora od žurbe i tereta, predaha, intime, pokazivanja, uključivanja među susjede, upoznavanja, itd. Klupa je mjesto memorije grada (osobne: pronaći klupu mladosti), skupne (na tom su mjestu nekad bile takve klupe) i spomeničke (na klupi na Gornjem gradu sjedi Matoš).

 

Obilježja klupe

Svojim obilježjima – bilo da su originali ili replike – klupe pričaju o vremenu svog postanka, o sklonosti današnjice za prošlo i za buduće. To se vidi po oblikovanju, tehničkim mogućnostima izvedbe, ali i po namjenskim i zakrivenim socijalnim određenjima.

Kao što se još i do današnjih dana zadržao ‘aristokratsko – građanski’ namještajni ansambl: dva izdvojena naslonjača i uz njih tzv. trosjed, tako i u gradskoj postavi svojom duljinom, na primjer, klupa određuje koliko će predvidivo osoba (stiješnjeno ili slobodno) sjediti, te da li će, što bijaše osobno važno, omogućiti beskućnicima, opijenim, umornim ili bolesnim privremeno zamijeniti krevet.

Načini sjedenja određeni su već samim projektom klupe i njene postave. Osnovna je uobičajena klasifikacija: klupe sa i bez naslona (kao I. i II. razred komfora). U tome je bilo raznih rješenja: od obostranih klupa (gdje, takoreći, leđa zamjenjuju naslone) do klupa s mehaničkim prebacivanjem naslona na jednu ili drugu stranu, i tome slično. Još i danas nalazimo u europskim gradovima tu zanimljivu kulturnu ostavštinu. Sjedi se (dakako, ukoliko to načela, komunalni redovi i prilike dozvoljavaju) prema vlastitim nahođenjima: upravo na naslonu, u obrnutom smjeru od pretpostavljenog i sl. Sjedenje određuje i fizičko stanje klupe; tijelo se prilagođava ostacima potrgane ili propale, još možda samo prema prisjećanjima prepoznatljive klupe.

 

Klupa kao mjerilo

Moglo bi se reći da je klupa svojevrsni pokazatelj i mjerilo urbaniziranosti neke sredine. Gdje je nema, jer se pustilo da propadne, ili jer nije ni bila postavljena, traže joj se zamjene. Gdje se kani češće sjediti, rade se klupe, a i stolovi u vlastitoj režiji, ako ih inače nema. (Katkada u izvanredno duhovitim varijantama recikliranih materijala). Nalazimo ih uglavnom po gradskoj periferiji i tzv. nedovršenim dijelovima grada. Gdje će se pak naći posebne klupe za djecu, za stare i invalidne osobe, to je znak i doprinos urbane zrelosti mjesta. Nedostupnost klupa u gradu ne može se izraziti kvantitativno (npr. broj klupa po glavi stanovnika), kao što se to primjerice još uvijek nesmisleno računa sa ‘zelenim površinama’ prema broju stanovnika, ili veličini prostora. Prema svom stanju i položaju klupe dopuštaju i šire uvide. Pokušat će se ovdje na primjeru Zagreba o tome nešto reći.

 

Odlučivanje o namjenama i postavama

Broj, izgled i postavu klupa (osim onih spontanih, ‘divljih’) određuju projektanti, gradski službenici, djelatnici komunalnih službi za zelenilo i javne površine. Stavku klupe u legendi projekta i u troškovniku uvijek određuju neki interesi – od kulturno-povijesnih ili estetskih do onih da se prođe što jeftinije ili što skuplje. (Kako komercijalni interesi npr. neposredno djeluju na prostorni kapacitet sjedenja, zorno pokazuje prodorno širenje ugostiteljskih sjedala – na kojima se u pravilu ne sjedi besplatno – na javne prostore pločnika i kolnika.)

Klupa može postati i predmetom komunikacijskih eksperimenata s građanstvom, umjetničkih intervencija (kao metafora npr. Petrićevo stablo ili ‘instalacija’) te pritom doživjeti različite sudbine.

Ako se potraže racionalni kriteriji koji bi trebali voditi programere, projektante i nadležne gradske službe, ti bi prvenstveno zadovoljavali slijedeće funkcije:

– promatranje scene ( prolaznika, vozila, događanja, panorame)

– nadziranje događanja u prostoru (čuvanje djece na igralištu, kontrola prilaza i prolaza i sl.)

– čekanje (osobe na dogovoreni sastanak, vozila javnog prometa, itd.)

– osobna ili zajednička intima (čitanje, igra, zanosi, itd.)

– predah

 

Izbor mjesta = stalna ili nepromjenjiva postava

Namjene se tijekom dana i dobi na istim klupama dopunjuju ili mijenjaju. U pravilu se klupe i slična im sjedala postavljaju fiksno radi potrebne stabilnosti, ali i da ih netko ne bi lako mogao premjestiti iz vlastita koristoljublja, ili davanja prednosti drugom mjestu od predviđenog. Stoga su, da bi se zadovoljilo trenutno raspoloženje, ponegdje na raspolaganju i prenosive klupe/sjedala. U krugu dozvoljenog prenošenja one su pod prismotrom, ili ih drži na okupu građanska osviještenost o javnom dobru. Jednom, samo nakratko, poslije Univerzijade 1987., Zagrepčanima i posjetiteljima Zagreba ponuđeno je izborno sjedenje na glavnom trgu.

Osim što se moglo sjesti na podnožje jarbola i rasvjetnih stupova, postavljena je i dugačka ‘klupa’ na sjevernoj strani uz otvorene kavane, dok se određeni broj pomičnih sjedala moglo namjestiti po vlastitoj volji.

No, građanska je osviještenost bila precijenjena, a troškovi održavanja podcijenjeni, pa je sa sjedalima otišao i poseban domar glavnog trga koji se o njima brinuo. Sada se klupe prenose tamo gdje to još lako uspijeva. Poligon je diskretnog premještanja, bez poštivanja parkovne simetrije Marulićevog trga, ispred Sveučilišne knjižnice gdje korisnici, studenti ponajviše, prenašaju klupe u hlad ispod stabala, ili na neko drugo, nedokučivo, obližnje mjesto. Dugo je vremena, usamljeno, (jer joj tamo nije bilo predviđeno da bude) stajala klupa preko puta ulaza u hotel Palace pred spomenikom Domjaniću. Mjesto logično, ali u zadanom rasporedu, kao greška, nedopušteno.

Iz namjena zbog kojih se postavljaju klupe izostavljene su slijedeće, koje sada, kada je riječ o Zagrebu, treba također navesti reprezentativnost i projektantsko htijenje. Ne sidri se klupa samo radi stabilnosti i sigurnosti od krađe, nego i da sigurno ostane tamo gdje je početno stavljena. Ona se, naime, s projektantskog (arhitektonskog i urbanističkog) stanovišta javlja kao ambijentalni kompozicijski element. Stoga njeno premještanje valja i fizički onemogućiti, ili otežati, jer bi se narušila kompozicija. Obično je takav zahtjev (o kojem se može raspravljati u svakom pojedinačnom slučaju) povezan s reprezentativnošću. Klupa je u njegovanom parku element koji dopunski svjedoči o dotjeranosti, potpunosti nekog uređenog prostora i brizi nad njim! Na drugoj strani, marginalnoj, u prostoru kojem nije pretpostavljena reprezentativnost, mogu se pronalaziti krhotine (kao primjerice negdje na Jelenovcu, Prekrižju) klupa od kojih neke već ulaze u buduće arheološke zagonetke.

 

Ograničenja kompozicije postave

Nova postava klupa na južnoj strani Trga kralja Tomislava, gdje su postavljene jedna nasuprot drugoj ne na prevelikoj udaljenosti, ali suprotno od očekivanog glavnog pristupa i pogleda (prema zgradi Glavnog kolodvora odnosno i prema tramvaju i gradu), upućuje da se klupe ovdje nalaze prije kao tlocrtni kompozicijski element, negoli funkcionalna promišljenost.

 

Dizajn

Suvremeniji dizajn ‘klupa’ od žičanog pletiva, formiranih od dva i više sjedišta, (a i njemu je više od dva decenija) javlja se u Zagrebu iznimno. Nalazimo ga kao uvozni element, primjerice na uglu Miramarske i Ulice grada Vukovara uz posude za otpatke proizvedene od firme ERLAV, te slične u parku između ulica fra Grabovca, Martićeve i Tuškanove. Iznimka su i sjedala u natkrivenim tramvajskim i autobusnim čekaonicama.

 

Kriteriji i standardi opremanja

Klupi kao elementu urban opreme nije određeno da bude samo za opremanje javnih prostora. Ona se nudi (kao betonska, drvena, plastična, metalna i slično) eventualno uz neke preinake, i za dvorišta vrtića, bolnica, tvornica, za okućnice, vinograd itd. Ubuduće, klupa će biti uočljiv pokazatelj mogućnosti, standarda i kriterija opremanja i namještanja također i privatnih zatvorenih ili djelomično na korištenje javnim potrebama ustupljenih prostora i potpuno javnih prostora. Dok je na potpuno privatnim mjestima njen opstanak ovisan samo o želji posjednika ili vlasnika i dobrosusjedskim odnosima, na javnim prostorima klupa zastupa i određene standarde kvalitete opremanja da bi se uspješno i jednakomjerno zadovoljile spomenute funkcije radi kojih se njome i namještava grad. Postave klupa i njihovo održavanje nije tada više neizvjesno ili isključivo, kao što je to većinom danas.

 

Značenje klupa u Zagrebu

Na kraju skicirajmo neke značajke klupa u Zagrebu: tipove koji se u Zagrebu javno primjenjuju s kraja 19.stoljeća do danas svakako je zanimljivo analizirati po oblikovnim karakteristikama – one su poput rasvjetnih stupova i kataloški standardni proizvod i ostvareni ili neostvareni predmet kojim se kao originalnim rješenjem diče pojedini projektanti, uključujući i one anonimne. Mjesto klupe u Zagrebu bilo je i ostalo, prvenstveno, na povlaštenim, skromnim, reprezentativnim gradskim mjestima za koje je izabrana i koje se uredno održavalo. Zastupljena je dobro u nizu parkova (od Zelengaja i Maksimira do novih naselja) gdje je njeno stanje proporcionalno kako službenom tako i neformalnom interesu građana.

Kajem tridesetih godina i sredinom pedesetih klupa zauzima oblikovano i sadržajno važno mjesto u uređivanju dječjih igrališta i odmorišta. U novim dijelovima grada, od sedamdesetih godina do danas, ona se javlja ovisno o nahođenju projektanata hortikulture i o postupnosti realizacije predviđenog projekta, kao rutinska prisutnost.

Negdje ih još ni danas nema, gdje bi bilo umjesno, a negdje ih je u izobilju. Nadopunjavale su se i popravljale kroz tzv. male komunalne akcije i nestrpljivošću građana koji su i sami nešto poduzimali. Promet, prvenstveno parkiranje, stavilo je klupe mjestimično u izgnanstvo (npr. na Langovu trgu, Medveščaku). Za Zagreb, klupe su otvoren stalni zadatak – kako u prepoznavanju vlastite gradske povijesti tako i u postizanju prava na grad.

 

Prijepis i lektura originalnog teksta: Sonja Leboš

Odgovori