Turska - zemlja tulipana i raskoši - Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata

Republika Turska (Türkiye Cumhuriyeti) je euroazijska država smještena u jugoistočnoj Europi (Istočna Tracija) i jugozapadnom dijelu Azije (Mala Azija). Turska graniči na istoku s Gruzijom, Armenijom, Azerbajdžanom i Iranom, na jugu s Irakom i Sirijom, te na zapadu s Grčkom, Bugarskom. Sredozemno more i Cipar nalaze se na jugu, Egejsko more i otoci na zapadu, te Crno more na sjeveru. Europski i azijski dio turske dijeli Mramorno more, te tjesnaci Bospor i Dardaneli. Zbog položaja države na dva kontinenta, turska kultura je jedinstven spoj istočnjačkih i zapadnjačkih običaja i tradicija. Položaj zemlje između Europe na zapadu, središnje Azije na istoku, Rusije na sjeveru i Bliskog istoka na jugu, dao je Turskoj i veliku stratešku važnost.

Turska se zemljopisno proteže na dva kontinenta. Anatolija, azijski dio države, zauzima oko 97% površine Turske. Europski dio koji se nalazi u Istočnoj Traciji zauzima oko 3% površine države (23.623 km²).

Prosječna stopa rasta BDP-a između 2002. i 2007. bila je 7,4%[18] što čini Tursku jednom od najbrže rastućih gospodarstava u svijetu. Dok su u prošlosti gospodarstvom dominirale poljoprivredne aktivnosti, danas najveći značaj imaju razvijeni industrijski kompleksi i razvijeni sektor usluga. Godine 2007., poljoprivreda je činila 8,9% BDP-a, dok je industrija činila 30,8%, a sektor usluga 59,3% BDP-a[19]. Turizam čini vrlo važan dio turskog gospodarstva. Godine 2007. u Turskoj je bilo 27.214.988 posjetitelja koji su turskom gospodarstvu ostvarili 18,5 milijardi USD prihoda.

ISTANBUL

Istanbul (turski: İstanbul, grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Konstantinoúpolis, na hrvatskom se još naziva ili nazivao Carigrad i Konstantinopol), grad smješten na Bosporskom tjesnacu, nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava – rimskog (330.-395.), bizantskog (395.-1453.) i otomanskog (1453.-1923.). Nakon osnivanja moderne Republike Turske, Ankara je proglašena njezinim glavnim gradom. Ovo je najveći grad u Turskoj i njeno kulturno i gospodarsko središte.

Grad je izabran za Europski glavni grad kulture za 2010. godinu, zajedno s Pečuhom u Mađarskoj i Essenom u Njemačkoj.

Istanbul

Topkapi Saraj (turski: Topkapı Sarayı, osmanski turski: طوپقپو سرايى) je palača u Istanbulu (Turska) koja je skoro 400 godina bila glavnom rezidencijom osmanskih sultana, od 1465.-1856. godine.[1]

Palača je tada bila mjesto održavanje mnogih povijesnih državnih događaja i kraljevskih zabav, a danas je muzej koji ima veliku i vrijednu kolekciju spomenika i umjetnina (poput ogrtača i mača proroka Muhameda, ali i Hrvojevog misala), ali i jedno od glavnih turističkih atrakcija Istanbula.

God. 1985., Topkapi Saraj je, zajedno s ostalim spomenicima “Povijesne jezgre Istanbula”, upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao “najbolji primjer kompleksa palače iz osmanskog razdoblja”.

Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti (grčki: Ἅγια Σοφία (Agia Sofija), tj. “Sveta mudrost”[1]) građevina je u Carigradu (Istanbulu), koja je bila izgrađena kao crkva, zatim prenamijenjena u džamiju, a potom u muzej. Predstavlja remek-djelo bizantske arhitekture i umjetnosti uopće. Bila je najveća crkva u Istočnom Rimskom odnosno Bizantskom carstvu.

Aja Sofija je izgrađena u doba vladavine cara Justinijana. Jedno od najvećih graditeljskih dostignuća u povijesti čovječanstva izgrađeno je za samo pet godina: od 532. do 537. Crkva je bila posvećena Kristu kao personifikaciji Svete Mudrosti. Izgrađena je od kamena i opeke, visoka 55 metara, a promjer kupole iznosi joj 31 metar.

Plava džamija ima šest visokih elegantnih minareta i jedina je takva džamija u Turskoj. Izgrađena je u razdoblju od 1609. do 1616. godine. Četvrokutnog je tlocrta, ima troja vrata, od kojih glavna i najveća vrata se otvaraju na veliko dvorište. Glavna centralna kupola visoka je 43 m i ima promjer 33.4 metara diameter. Plava džamija ima 260 prozora. Pravo ime joj je džamija Sultana Ahmeta I (Sultanahmet Camii) ali Europljani ju zovu Plava džamija zbog prekrasnih plavih, zelenkastih i bijelih pločica na nižim zidovima džamije i na galeriji. Plava džamija najveličanstvenija je džamija u Istanbulu.

HIERAPOLIS I PAMUKKALE

Hierapolis (grčki: Ἱεράπολις, u značenju “Sveti grad”) je starogrčki grad na vrhu jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini grada Denizli. Hierapolis na toplicama Pamukkale (turski za “Pamučna palača”) je osnovala pergamska kraljevska dinastija Atalida u 2. stoljeću pr. Kr. kao lječilište, a mnogi koji su se došli liječiti su se povlačili ovdje sve do svoje smrti. U Hierapolisu se nalaze ostaci kupatila, hramova i drugih starogrčkih i starorimskih spomenika, te originalne ranokršćanske građevine, zbog čega je 1988. godine, zajedno s toplicama Pamukkale, upisan kao UNESCO-va svjetska baština.

Pamukkale (turski za “Pamučna palača”) je kompleks jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini grada Denizlija. Lokalitet se sastoji od toplih izvora i vapnenca travertina koji ima neobičan oblik plitkih terasastih bazena, nastalih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala. Na njegovim toplicama izgrađen je antički grad Hierapolis u 2. stojeću pr. Kr. kao liječilište. U Hierapolisu se nalaze ostaci kupatila, hramova i drugih starogrčkih i starorimskih spomenika, te originalne ranokršćanske građevine, zbog čega je 1988. godine, zajedno s toplicama Pamukkale, upisan kao UNESCO-va svjetska baština. Ovo područje se nalazi u dolini rijeke Menderes koje ima umjerenu klimu skoro cijele godine. Dugo je oko 2,000, a široko 600 i visoko oko 160 metara. Pamukkale ima 17 izvora u kojima voda ima temperaturu od 35°C do 100°C. Od njih se voda prolijeva nekih 320 metara do padine gdje se u terasama prelijeva preko padine duge 60-70 metara. Kalcij-karbona u vodi se taloži i naposlijetku postaje vapnencom, a ugljen-dioksid se otpušta. Oko 499.9 mg CaCO3 se taloži svaki dan iz svake litre vode u savršenim klimatskim uvjetima.

EFEZ

Efez je antički grad na zapadnoj obali Male Azije. U 11. stoljeću pr. Kr. Efez naseljavaju Jonjani; potom se nalazi pod vlašću Lidije, a od 546. g. pr. Kr. njime vlada Perzijsko Carstvo. Nakon pobjede Grka u grčko-perzijskim ratovima pristupa Delsko-atičkom savezu. Tijekom Peloponeskog rata najprije je na strani Atene, a potom Sparte. Ubrzo nakon toga ponovno dospijeva pod vlast Perzije, a Aleksandar Veliki ga zauzima 334. pr. Kr. Nakon njegove smrti nalazi se pod vlašću Seleukida, Ptolomejevića i Pergama. U to vrijeme Efez doživljava procvat kojem svjedoči Artemidin hram u Efezu koji je podignut u gradu. Bio je to najveći i najraskošniji grčki hram i jedno od sedam svjetskih čuda po Pliniju Starijem. Godine 133. pr. Kr. oporukom pergamskog vladara Atala III. pripao je Rimu. Tada postaje glavni grad i razvijeno trgovačko i prometno središte rimske pokrajine Male Azije. Nakon osvajanja Gota 263. godine, koji su uništili i Artemidin hram, započinje opadanje Efeza. Kratkotrajno ga osvajaju Arapi 655. god., ali ostaje najdulje pod bizantskom vlašću. Godine 1308. zauzimaju ga Turci. Danas je važna arheološka antička lokacija u Turskoj.

PERGAM

Pergam (grčki: Pérgamon; latinski: Pergamum) je antički grad u sjeverozapadnom dijelu Male Azije, nedaleko od današnje Bergame u Turskoj. Za vrijeme helenizma bio je razvijeno utvrđeno središte Pergamske države. Sam grad bio je podijeljen na donji grad s tržnicama, srednji grad s gimnazijem i svetištima, te gornji grad s Ateninim hramom iz 3. st. pr. Kr. Najveći uspon Pergam je doživio u doba vladanja kraljeva Atala I. Sotera i Eumena II.
Model antičkog izgleda Pergama, Berlin. Pergamska knjižnica (s oko 2000 svitaka) ubrajala se, uz aleksandrijsku, u vodeće knjižnice helenističkog kulturnog kruga. Otkrili su je njemački arheolozi prilikom iskapanja 1878.-1886. Pergament (pergamena), pisaći materijal dobiven preradom kože ovaca ili koza je dobio ime upravo prema gradu Pergamu. Naime, u 2. st. pr. Kr., zbog naraslih potreba novoosnovane kraljevske knjižnice i nakon što su egipatski vladari zabranili izvoz papirusa u taj grad, Pergam je bio primoran povećati proizvodnju pergamenta.
Zeusov žrtvenik iz Pergama, Nacionalni muzej u Berlinu. U 19. stoljeću otkriven je i Zeusov žrtvenik u Pergamu, podignut 180. pr. Kr. u slavu zajedničke pobjede Pergama, Rimljana i Rodosa nad sirijskim vladarom Antiohom III. (189.-182. pr. Kr.). Cijeli hram je zapravo pobjeda skulpture nad arhitekturom; građevina je podređena kiparskim ukrasima slobodnih skulptura dotad neviđene pokretljivosti i reljefa dramatičnih situacija borbe bogova i giganata, kao i prizorima iz života Telefa, legendarnog utemeljitelja Pergama. Zeusov žrtvenik je danas rekonstruiran u Staatliche Museen u Berlinu (Pergamonmuseum).

U gradu se nalaze i ostaci rimskih zdanja kao što su kazalište, stadion i amfiteatar. Izvan grada je Asklepijevo svetište.

Za kraj, pozdravljavamo Vas uz slike najbogatijih i najluksuznijih kuća u Istanbulu, ali i svijetu, koje su smještene uz obalu Bospora. Vjerujemo da neke prepoznajete iz sapunica. Uživajte!