Posljednjih tjedana, kroz javnu debatu, a posebice na 4. kongresu hrvatskih arhitekata, vodi se vrlo dinamična rasprava zakonodavca i predstavnika struke o prijedlozima zakona. Stavovi su bili često oštri, često oprečni. Na valu ‘pozitivne kemije’ s osječkog kongresa, nalazimo se s glavnim akterima priče Ministricom graditeljstva i prostornog uređenja Ankom Mrak-Taritaš, predsjednikom Hrvatske komore arhitekata Tomislavom Ćurkovićem i predsjednikom Udruženja hrvatskih arhitekata Hrvojem Hrabakom te otvoreno razgovaramo o presudnim temama glavnog hrvatskog resursa – prostora.

Ministrice, namjera Vam je reformirati sustav gospodarenja prostorom. Zahvat je ambiciozan, potreba za njim neupitna. Imamo li, nakon desetljeća nereda, snage i sposobnosti za taj pothvat?

Mrak-Taritaš: Stanje na terenu najbolje govori o nužnosti reforme – broj zahtjeva za ozakonjenjem i trajanje ishođenja dozvola samo su najradikalniji primjeri stanja. Zapušteni kompleksi i vječno nedovršene kuće zaokružuju ovu sliku. Naravno da je teško reći: ‘od sada ćemo sve drugačije’, ali ovdje, želimo li živjeti po standardu kakav nam, uvjerena sam, pripada, jednostavno moramo učiniti taj napor. Snaga i sposobnost ovise isključivo o motivaciji i vjerodostojnosti, za što ćemo učiniti sve što je u moći zakonodavca, ali i glavnog koordinacijskog tijela na području cijele Hrvatske.

Kakva je bila stručna participacija u postupku izrade prijedloga zakona? Koji su temeljni prigovori struke na zakonske prijedloge?

Ćurković: HKA je sudjelovala u pripremi prijedloga zakona, od samog početka, prije godine dana. Međutim, od jednog trenutka, otprilike u sredini trajanja, došlo je do znatnog smanjenja razumijevanja između predstavnika komore i ministarstva u radnom tijelu. To je, nažalost, rezultiralo i ovim prijedlozima, koje predstavnici struke u brojnim dijelovima nalaze dezavuirajućim za arhitektonsko djelovanje. U prvom redu, kao problem čitamo smanjenje kontrole nad razvojem u prostoru, što je najvidljivije pri ukidanju povjerenstava za ocjenu arhitektonske uspješnosti. Zatim, u cijelom nizu sasvim inženjerskih pitanja također očitavamo razloge za brigu, jer se procedura, naizgled, pospješuje redukcijom potrebnih projekata, a što otvara put tehničkim i sigurnosnim nedorečenostima.

Kako Vi promatrate ove, vrlo konkretne, zamjerke. Jesu li bojazni arhitekata opravdane? Skriva li se negdje u proceduri pravi odgovor za afirmaciju stručnih disciplina?

Mrak-Taritaš: Kako objašnjavam već neko vrijeme, a arhitekti, očito, još nisu razumjeli, ovaj je prijedlog zakona o građenju, zakon o proceduri, pročišćen, u najvećoj mjeri od svih stručnih i inženjerskih sadržaja. Njima je pak mjesto u drugim dijelovima regulative – Zakonu o arhitektonskoj i inženjerskim djelatnostima te nizu podzakonskih dokumenata, pravilnika. Kako dio reforme predstavlja i usporedna izrada ovog dijela regulative, svi arhitektonski i tehnički parametri, od idejnog do izvedbenog projekta i projektantskog nadzora, osigurat će svoje mjesto kroz te dokumente.

Često spominjete brigu za prostor, općenito, i za vrsnoću izgrađenog prostora kao temeljna hrvatska dobra. U čemu ste prepoznali probleme u prijedlozima zakona? Vidite li još mogućnosti popravka?

Hrabak: Probleme smo prepoznali u, već gore spomenutom, smanjenju, ionako manjkavih, institucija kontrole prostornog razvoja. Na već navedeno, nadovezao bih uvođenje provedbenih elemenata u prostorne planove višeg, pa čak i najvišeg, reda. S razinom elaboracije i znanja koju imamo, teško nam je razaznati kako bi se pojedini, sasvim konkretni, projekti mogli do potrebne mjere definirati u tako velikom mjerilu, a tu prvenstveno mislimo na turističke i gospodarske zone. Vjerojatnost za pogreške, posebice kad je riječ o najosjetljivijim hrvatskim područjima mora bit svedena na nulu.

Kako biste, iz Vašeg iznimnog iskustva opisali investicijsku klimu i otvorenost u Hrvatskoj? Što nam je nužno za oporavak?

Ćurković: Gorke su činjenice mukotrpnih postupaka donošenja planova, ishođenja dozvola i stupnja proizvoljnosti koji u ove procedure dodaju razna slobodna tumačenja regulative. Domaći privatni investitori su na takvu situaciju navikli i najčešće imaju svoje načine rješavanja, štoviše u tome znaju i dobro proći. Međutim, s financijskom krizom, ovakvih je investitora sve manje, dok oni drugi koje priželjkujemo, strani i institucionalni investitori, od opisane situacije uistinu zaziru. Stoga je rješenje začaranih krugova ‘tumačenja’ i ‘držanja u ladici’ stvarno od presudne važnosti za hrvatski razvoj.

Kao stup novog sustava ističete ISPU. Predstavite nam ga u glavnim značajkama. Je li doista riječ o ‘panaceji’ za hrvatski prostor?

Mrak-Taritaš: ISPU je javno dostupan informacijski sustav, koji svakom korisniku, dakle, tijelu državne uprave ili bilo kojem građaninu pruža trenutan i integralan pristup u sve podatke, kako katastra, tako i planske dokumentacije, bilo gdje u Hrvatskoj. Uz ovakav sustav, svakom korisniku postaje sasvim jednoznačno jasno što, koliko i gdje može ili ne može graditi. Informacija kojom će se služiti projektant ili pak tijelo koje izdaje dozvole bit će objedinjena i jamčit će trenutni uvid i u sve faze postupka ishođenja dozvola. Nadalje, obilježja pojedinih urbanističkih zona S, M ili R, sada će biti određena i opisana na razini država pa će i time postupci biti puno transparentniji i jednostavniji. Nalazim da je ovo, dosad bio nedostupan, a sada moćan alat upravo za uvođenje reda kakvo smo opisali u početku. Mislim da su hrvatski arhitekti kvalitetni, stručni i odgovorni ljudi koji prate zakonske promjene, znaju čitati prostorne planove i koji su u stanju prilagoditi se 21. stoljeću koje podrazumijeva digitalizaciju, koje podrazumijeva Internet, e-dozvolu i sve ostalo što razvijene zemlje koje su nam uzor odavno imaju. Trebat će nam naravno jedno vrijeme prilagodne i stručnim ljudima koji će voditi postupak izdavanja dozvola i arhitektima i svima ostalima. Vjerujem kad se jednom naviknemo na taj sustav da nam neće više biti jasno kako smo uopće mogli funkcionirati bez njega.

Kako vidite primjenu ISPU u smislu zamjene dosadašnje, bolne, procedure ishođenja ‘lokacijskih uvjeta’? Može li taj sustav, uistinu, biti univerzalni supstitut i koja su njegova eventualna ograničenja?

Ćurković: S obzirom na stanje ažuriranosti svih baza podataka o kojima ISPU ovisi, katastra, planova i ostalog, ne vidimo da će ovaj sustav tako brzo biti posvuda operacionalan. To nužno povlači bojazan za sve postupke koji će se odvijati u ‘sivim područjima’ ISPU. Posebno su važne prijelazne odredbe koje će zakon propisati.

Recite nam nešto o Vašim konkretnim iskustvima pri radu s tijelima graditeljstva i službama prostornog uređenja. Jesu li ona, stvarno, toliko bolna?

Hrabak: Iskustva su, naravno, izrazito različita od ureda do ureda. No, prečesta su i uistinu neugodna iskustva – od onih u kojima zbog nedostatne kapacitiranosti ureda čekate pola godine na najjednostavniji odgovor pa do onih u kojima, nakon mjeseci stručne elaboracije i uvjeravanja, nešto odjednom, preko vikenda, postane moguće jer je investitor upoznao nekog lokalnog dužnosnika. Ta je situacija vrlo neproduktivna za sve nas i jednostavno mora prestati kako bismo naše poslove mogli obavljati stručno i pouzdano.

Koliki je, po Vašoj ocjeni, utjecaj zakonodavnog okvira na detektirano stanje planske dokumentacije i postupaka ishođenja dozvola?

Ćurković: Utjecaj zakonodavnog okvira je, svakako, presudan jer kreira sve uvjete prema kojima se ti postupci odvijaju. Jasne i jednoznačne zakonske procedure, s potpunom odgovornošću arhitekta za nacrtano i dokidanjem tzv. ‘referentskog’ projektiranja isključive su smjernice za efikasan i uslužan sustav kakav nam treba.

Kakve su, najkonkretnije, mjere koje ovim prijedlozima uvodite u proceduru i gdje vidite ključni pomak pri samoj provedbi na terenu?

Mrak-Taritaš: Jasno smo novim zakonima razgraničili tko odgovora za što. Onaj tko je potpisao projekt odgovara svojim potpisom i pečatom da je projekt u skladu sa zakonom i prostornim planom. Ako nije, onaj tko ga je potpisao može ostati bez licence. Kažnjavanje nije cilj, to je mjera koja će se primijeniti da bi se struka zaštitila od neznanja i nezakonitosti. Investitor koji je predao svu zakonom propisanu dokumentaciju ne smije ovisiti o nečijoj dobroj volji, on mora dobiti svoju dozvolu u zakonskom roku. Ako dozvola ne bude izdana u zakonskom roku upalit će se crveno svjetlo. Ono je znak za uzbunu nadležnom referentu ali i upravnom odjelu jer mogu nastupiti sankcije. Također, i mjere kontrole provedbe na terenu, primjerice kod nezakonite gradnje, postaju jasnije i određenije. Nema vrsnoće bez odgovornosti. Svatko od nas mora odgovarati za svoj dio posla.

Prepoznaje li zakonodavac značaj arhitektonskih natječaja za vrsnoću arhitekture u Hrvatskoj? Sadrži li novi zakonodavni set mjere poticaja za natječaje?

Mrak-Taritaš: Naravno da zakonodavac prepoznaje značaj i ulogu natječaja, što se može vidjeti i iz odredbi Zakona o prostornog uređenju. Prijepor uvijek može izazvati potreba provođenja natječaja za privatne investicije, ali tu ističem ulogu jedinica lokalne samouprave koji u prostornim planovima mogu definirati bitne i važne prostorne obuhvate za koje je prije ishođenja građevinske dozvole potrebno provesti javni arhitektonski natječaj. Voljela bih podsjetiti da u trenutku kad sam bila pročelnik gradskog Zavoda za prostorno uređenje je pokrenuta ponovno u Zagrebu praksa  provođenja javnih i pozivnih urbanističko arhitektonskih natječaja; osobno me veseli natječaj koji je proveden za dovršenje naselja Vrbani 3 i Stanice za hitnu medicinsku pomoć u Heinzelovoj ulici.

Kako gledate na dosad poznate činjenice o postupcima ozakonjenja nezakonite gradnje? Jesu li se razrijedili Vaši prethodno izrazito oštri stavovi o ovoj temi?

Hrabak: Ozakonjenje koje je u postupku zasad je samo velika inventarizacija izgrađenog fonda u Hrvatskoj. Sve etičke dvojbenosti i upitnost za budućnost prostornog planiranja i te kako su aktualne i danas, kada je postupak legalizacije daleko odmakao. Presudno će vrijeme nastupiti u periodu koji nam se brzo približava, a u kojem ćemo vrlo jasno vidjeti da li legalizacija donosi bilo kakve pozitivne pomake. Napominjem da ove pomake moramo pratiti na kompleksnim razinama – od toga hoće li čin legalizacije omogućiti pojedincima da, nakon desetljeća, napokon stave ograde i pročelja i završe kuće pa do toga kako će zone ozakonjene gradnje biti urbanistički sanirane i uklopljene u urbano tkivo u velikom mjerilu.

Velika je tema ovih dana ‘urbana sanacija’. U kojem smjeru vidite daljnji razvoj po završetku postupaka ozakonjenja i možete li najaviti sasvim svježe poticajne mjere za pristupanje sanaciji?

Mrak-Taritaš: Moj najoštriji stav je da je podvučena crta pod bespravnu gradnju. Iza 21. 06. 2011. – bespravne gradnje više ne smije biti. Broj zahtjeva od 820.000 pokazuje nam razmjere nereda koji je vladao u prostoru. Kao što sam istaknula i u uvodnom govoru na Danima hrvatskih arhitekata u Osijeku, pozivam sve kolege da se okrenu projektima sanacije. Kroz planove i projekte predlažite sanaciju narušenog i devastiranog prostora. Ministarstvo će, u najkraćem roku, uz suradnju sa strukovnim udrugama, iz sredstava prikupljenih legalizacijom, provesti nekoliko arhitektonsko urbanističkih natječaja za područja najpogođenija bespravnom gradnjom.

Kako vidite daljnju suradnju MGIPU i HKA, posebice pri kompletiranju zakonskog okvira koji ste upravo objasnili?

Ćurković: HKA će svakako i dalje surađivati s Ministarstvom, a sigurni smo da je i dalje moguće, i kroz doradu već izrađenih prijedloga zakona, i kroz izradu još nedostajućih dijelova regulative, afirmirati sve naše strukovne zasade i ciljeve te očekujemo razumijevanje zakonodavca.

Mrak-Taritaš: Da bi Zakon o gradnji mogao funkcionirati potrebno je donijeti i Pravilnik o izradi projekata, pravilnik o provođenju natječaja i Pravilnik o sadržaju prostornih planova. Pred nama je i donošenje Zakona o inženjersko – arhitektonskim djelatnostima i HKA treba svakako biti nositelj izrade ovih zakona.

 

Izvor: HKA, 12/11/2013