Krajobrazni arhitekti traže svijetlo na kraju tunela

Osvrt na izložbu UHA-e za najbolja ostvarenja u 2017.godini

Posjetili smo izložbu Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolja ostvarenja u 2017. godini, kako bismo vidjeli kakav odnos prema okolišu ima nova arhitektura, kakvog respekta imaju novi objekti prema prostoru, biljnom svijetu, topografskom nasljeđu, razumiju li projektanti i arhitekti koliko krajobrazno uređenje ili pak manjak velebnih intervencija u zatečenom okolišu mogu u neslućeno velikoj mjeri djelovati na uspješnost arhitektonskih rješenja. Ima li svijetla na kraju tunela male graditeljske produkcije, slabe osviještenosti društva i muka projektantskih struka koje čekaju gospodarski oporavak?
Ističem jedan primjer savršene mimikrije te jedan primjer veličanja „pogledom na“.


Issa Megaron studija Porarh je ljepotica na kojoj mnogi iz struke mogu prepoznati trud uložen u ostvarivanje vizualne varke netaknutog divljeg krajobraza na krševitoj zemlji otoka Visa. Trenutno je okoliš u svom rastu ali na slikama se vide naznake njegove planirane raskoši. Teren će se u jednom trenutku ukopiti u svoj okoliš sa nevidljivim rubovima. Poštivanje autohtonosti, onog što je u nas jedinstveno je nit vodilja ovog rješenja. Taj predivan krševit krajolik, pun mirisa i otpornog zelenila, oblikovan je na sliku svoje izvornosti i sad samo čeka svoj puni zamah. Znamo da je prilikom realizacije bilo ekstenzivnih građevinskih radova, no rezultat je da krajobraz postaje kuća i kuća postaje krajobraz. Ovo je ekstreman, stoga i edukativni primjer mimikričnog strategijskog promišljanja poduhvata kako za stručne sudionike tako i za investitora.

Izdvajam i strategiju stvaranja arhitekture sa „pogledom na“ predivan zagrebački pošumljeni privatni posjed arhitekta starije generacije Bogdana Budimirova, velikog štovatelja upravo tog vrta i drugih prirodnih resursa.  Strategija postavljanja fragilnog, staklenog okvira, gotovo akvarija-skloništa za ljude, u pompoznu, živu, scenografiju bujong vrtnog svijeta kao da je stav divljenja jednog ljudskog bića pred otpornošću i ljepotom zagrebačkog šumskog kapaciteta. Promatranjem građevine niste sigurni da li je ona udomila svoj vrt ili je vrt udomio nju. U svakom slučaju, arhitekt je prepoznao datost svoje lokacije koju je  svojim pristupom gradnji još više naglasio. Znate onu staru: što je slika bez okvira? Sada imamo i dokaz da oblikovani krajobraz zna poprilično dobro nositi ulogu okvira.


Nadamo se da će biti još ovakvih zdanja i da će struka krajobraznih arhitekata u sve većoj mjeri imati priliku utjecati  na oblikovanje i svijest o kulturi uređenja okoliša neposredno uz građevine, vođena svijetlim primjerima te da će krajobrazni arhitekti biti prepoznati kao aktivni sudionici u očuvanju našeg prostora i okoliša te da će više sudjelovati u kreiranju velebnih djela arhitekture.
Bez obzira na trenutnu količinu participacije samih krajobraznih arhitekata u upitno oporavljajućoj građevinskoj produkciji, potrebno je učiti od primjera, promovirati ih i na taj način ojačati širu svijest o važnosti  i benefitima vrednovanja krajobraza i stručnog krajobraznog mišljenja i oblikovanja.

Članica HDKA
Maja Šnajdar Ostojić,
U Zagrebu 25.3.2018.